ISPOVEST ŽIVOTA ŽARKA PASPALJA: Otac, majka i brat su mi umrli od iste bolesti! Bog me je kaznio zbog nečega...
Foto: Starsport©

intervju

ISPOVEST ŽIVOTA ŽARKA PASPALJA: Otac, majka i brat su mi umrli od iste bolesti! Bog me je kaznio zbog nečega...

"Ta 1995, i sve što se dešavalo oko Prvenstva Evrope i nakon njega, zaista je nešto jedinstveno. Mi smo bili strahovita generacija"

Objavljeno: 12:52h

Legenda srpske i svetske košarke, Žarko Paspalj, odlučio je da ispriča svoju životnu priču.

On je u velikom intervjuu za Kurir govorio o svojim košarkaškim počecima, karijeri, životu, porodici i zdravlju sa kojim već godinama ima određenih problema.

POČETAK

- Ćale je 1976. godine dobio posao u Podgorici, što se nije često dešavalo. Obično su pravoslavci išli za Beograd, a muslimani u Sarajevo. I to je bio verovatno najznačajniji period za mene jer sam ulazio u nove sfere. I sport nam je bio ogromna stavka u odrastanju van škole, a i u školi smo bili dobri, bio sam izvrstan đak. Uvek je tu bilo društvo, a igrao sam košarku, fudbal, odbojku, stoni tenis, sve gde su se sakupljali drugari. Bilo je malo terena, ali uvek smo pronalazili način da nam bude super. I vodilo se računa o fizičkom vaspitanju, profesori su obraćali pažnju, zapažali talente. Fascinantno je koliko je ta mreža u sportu, sprega škola i klubova, bila dobro postavljena. Nisam siguran da je to namerno tako napravljeno, ali bilo je logično i funkcionisalo je. Ja sam zapravo po ceo dan igrao stoni tenis, ali i košarku. Negde sa 14 godina baš sam izrastao, a sećam se baš te godine kad sam bio na radnoj akciji, zapravo sam odlučio da stoni tenis neće biti moj primarni sport. I tada sam već bio okoreli basketaš, družio sam se sa starijim momcima koji su već trenirali. Za mene su tada pričali da sam ozbiljan talenat, šta god to značilo. I igrao sam sva živa takmičenja, školska, gradska, ma sve. Strašno sam to voleo i ništa mi nije smetalo, da li na betonu, u hali, bilo mi je važno samo da se igra. Kako su išle godine, dolazilo je više treninga i obaveza, pa škola više nije bila prioritet. Dva treninga dnevno i škola, to baš i ne ide.

foto: Starsport©

PRVI KLUB

"I tako sam postao zapažen igrajući za Budućnost i juniorsku reprezentaciju, tražili su me svi, najviše Cibona i Bosna. Tada je liga bila vrlo interesantna, sve ekipe koje su se borile za opstanak kod kuće su bile lavovi, a u gostima ozbiljni turisti. I ovi što su se borili za titulu, gubili su kod nas u Podgorici, u Čačku, Zadru... Tako prvak završi sa pet, šest poraza i to govori kakvo je prvenstvo bilo. Tako, dođe nam Cibona, s kojom smo uvek imali dobre odnose. Nama nije trebala pobeda, a njima jeste u borbi za titulu. Da se ne bi oni mučili, odlučeno je da se tu ne zapinje, ali mi mlađi za to nismo znali. Imao sam 16 godina, i počne utakmica, a ja i ovi moji što su imali po 17, 18... naprosto ih ojadimo. I bilo je gotovo da izgube, a onda stariji, koji su bili upoznati s dogovorom, to iznivelišu i Cibona pobedi. Hoću da kažem da su odnosi klubova bili odlični i bilo koji klinac iz Budućnosti bio je nagovaran i predodređen da ide prvenstveno u Zagreb, a u Beograd značajno manje. Čuo sam za priču da su iz Cibone došli da gledaju trening Budućnosti i da izaberu jednog mladog igrača, a da su mene tada sklonili da me ne uzmu. Međutim, ne znam da li je to istina, ja bar nisam znao za to. Sa 18 godina otišao sam u Bosnu, ali tamo mi se nije svidelo. Ne grad ili promena sredine, već neke košarkaške stvari i vratio sam se u Podgoricu.

foto: Starsport©

PARTIZAN

To s Partizanom desilo se slučajno, sezona 1985/1986. bila je dobra za Budućnost. Tamo gde su nas svi otpisivali, mi napravimo istorijski uspeh. Završimo kao treći u ligi, što je bilo ogromno dostignuće za klub. Bilo je jasno da smo veliki doprinos dali i mi, mlađi igrači. Neki novi klinci, Luka Pavićević, ja... Nisam hteo da idem iz Budućnosti, što bi mi verovatno bila najveća greška. Ali, to je bio maksimum tog kluba, nisu ispoštovali ono što smo se dogovorili i ja na kraju odem u Partizan. Sudbina mi je tako namestila, bilo je logično da se sklonim i nastavim karijeru u velikom timu. I potrefilo se da dođu i Divac, Pecarski, Nakić, u ekipi su već bili Ðorđević, Obradović, Grbović, Savović... Mešavina iskustva i mladosti.

REPREZENTACIJA

- Ta 1995, i sve što se dešavalo oko Prvenstva Evrope i nakon njega, zaista je nešto jedinstveno. Mi smo bili strahovita generacija. Nažalost, kad smo se zahuktali, kad smo osvojili dva evropska i jedno svetsko prvenstvo, brutalno su nas prekinuli. Puj, pike, ne važi. A prethodno smo ozbiljno čistili rivale u finalima. Zamisli, najstariji je bio Dražen sa 27, ja sam imao 25, a ostali su bili mlađi, a nadolaze Ðorđević i Danilović... Jasno je da bi preslišavali sve narednih pet godina i verovatno bi nam najznačajnija i najteža utakmica bila samo finale Olimpijskih igara. Mnogo me to tada pogodilo, a sad izazva kod mene ozbiljan bes i mržnju. Posebno kad se politika umeša u nešto gde joj nije mesto. A i ta ‘95. i nije trebalo da se desi, bio je to sticaj okolnosti. U tvojoj zemlji se dešava sve najgore i to tako traje godinama. I desi se taj spontani doček koji do tada nije viđen. Nama je još u avionu pilot rekao: „Momci, ima dosta ljudi koji vas čekaju“. Ma koji ljudi, šta... Ne možeš da povežeš. I dobro da je ostala ta terasa, da slavimo naše momke. Jer sport je relativna stvar. Mnogo kratko traje i stvori ti pogrešnu životnu percepciju.

ZDRAVLJE

- To oko mojih zdravstvenih problema i nije neka priča. Evo, ovako: sedim ovde u ovom mom dvorištu, ima ovde i ovaj predivan teren tu. Ponosim se što sam ga napravio, tu su dve godine odricanja. Ali, ja neću da uzmem loptu u ruku, a nisam je uzeo jedno 14 godina. Jer kad god sam je uzeo, uzbudio sam se i uznemirio. Želim da objasnim šta mi je oduzeto. A svaki put kada sam pokušao da budem deo onoga što mi je obeležilo život, bude pec, pec, stezanje u grudima i završim u bolnici. Da li je to stvarno stanje ili tolika uzbuđenost... Svaki put kad treba da uzmem loptu, da je dam nekom drugom, taj osećaj je bio poseban. Zato neću, ni slučajno. Tu me negde Bog kaznio zbog nečega. Ne znam zbog čega. Ne mislim da je to bila neka nemarnost, način života. Meni se tako desilo. Otac, majka i brat preminuli su od srčanih problema i onda sam shvatio, doduše ne na vreme, da je genetika imala velikog uticaja. Tako da je i ono promašivanje penala bilo deo toga. Nedovoljno sam se bavio stvarima koje su bile izuzetno važne. Pa iz univerzalnosti u košarkaškom smislu prevaziđeš to da jedna ruka ne funkcioniše kako treba. Onda sam uradio neke testove na savet jedne divne žene. I tad shvatiš da nije sve do tebe. Nešto jeste, cigarete, na primer. Pa ja sam počeo da pušim sa 13 godina i nikad do danas nisam prestao. Zapravo, bio sam na elektronskim cigaretama jedno vreme, a kad sam ostao bez njih, vratio sam se na prave, zapalio sam je posle pet minuta. To što ih nisam ostavio najveća je moja greška kao sportiste i živog bića, ali ono što se nije desilo, možeš samo da sanjaš. Ko zna, možda bih bio 30 odsto bolji.

foto: Starsport©

(Espreso.co.rs / izvor: Kurir.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.