OCA SU MI KOKNULI BEOGRADSKI KRIMOSI: Strašna ISPOVEST TAKSISTE, čim je čuo ove reči ZNAO JE KO MU JE UŠAO U VOZILO
Taksi, Foto: Ana Paunković

ispovest

OCA SU MI KOKNULI BEOGRADSKI KRIMOSI: Strašna ISPOVEST TAKSISTE, čim je čuo ove reči ZNAO JE KO MU JE UŠAO U VOZILO

A pecanje, kao i sve drugo, lepše je u društvu

Objavljeno:

Prijateljstva koja ostvarimo kao deca, čak i ako se kao odrasli raziđemo, ostaju za ceo život u vidu sećanja, "da se pamti i pripoveda".

Jedna takva priča, rasplakala je korisnike društvenih mreža u Srbiji, zahvaljujući neverovatnoj igri sudbine, spajajući u istom danu glavnog aktera sa sinom svog tragično preminulog drugara i devojke u koju su obojica bili zaljubljeni.

Tviteraš i taksista iz Čačka, koji se na ovoj mreži potpisuje kao Grof od Kačulica, podelio je na svom nalogu priču koju je za njega i njegovog druga iz detinjstva režirao život.

Priču vam prenosimo u celosti:

Bio je godinu stariji od mene, ali jedinac k‘o i ja, pa smo se družili. Njegov otac, ekonomista u banci, bio je tih i blag čovek, ali nije odobravao jedan hobi svog sina. Pecanje. A pecanje, kao i sve drugo, lepše je u društvu.

Imao je opreme za obojicu. Na meni je bilo da se pred zoru pojavim ispred njegovog dvorišta. Zapadna Morava je, tih ranih osamdesetih, bila mnogo čistija nego danas. Dok mi se drugar nervirao ako mu se u zadnji čas izmakne ulov, ja sam uživao. Svežina ranog letnjeg jutra i šum Moravskih rukavaca su bili u potpunom neskladu sa njegovom nervozom.

Na mene nije uspevao da je prenese. Smejao sam se njegovom grananju, a on se nije ljutio. Jedan drugom smo bili kontrolni mehanizam. Negde oko podne krenula vrućina. Ni hladovina vrbaka, ni hladna Morava više ne pomažu. Skupljamo štapove i mamce, mršav ulov vraćamo u Moravu, pa polako kući.

Prolazeći pored rukavaca čujemo ženski smeh i pljuštanje vode iza šipražja. Kao po komandi spuštamo sve na travu i uskom stazom prolazimo iza šipražja. U malom viru njih tri, ona među njima, skrivena želja svakog dečaka u školi, pa i nas dvojice. Gledamo netremice, zinuli k‘o one ribe pre nego što ih vratismo u vodu. Drug samo reče „Auh“, ja ni toliko. U izbegavanju blama povlačenje je bilo jedino logično. Do kuće nismo progovorili. Nije pravila kućne rođendanske žurke kao većina nas, ali sam znao kada joj je rođendan. Ostataka od džeparca taman za buket.

Obučen najbolje što znam, to popodne se pojavljujem pred njenim dvorištem. Iza ćoška se pojavljuje i moj drug sa identičnim buketom. Odvija se scena kao ona dva ovna na brvnu. Prsoše prvo buketi, posuli smo pola ulice ružinim laticama, potom se uvaljasmo u prašinu. Utom se začuše vrata, nas dvojica se u milisekundi sakrismo iza gustog šimšira. Nije ona, njena baba je izašla na trem i ubrzo se vratila unutra. Pogledasmo se onako raščupani izgrebani, u prašinu uvaljani i dogovorismo se da o „incidentu sa ružama“ nikome ne pričamo. Ko bi taj blam preživeo, a i treba opet ići na pecanje…

Čitavu godinu posle incidenta sam skupio hrabrost da joj priđem. Dobio sam „ne“ i poljubac u obraz. On se zaljubio u neku drugu, izgubio je iz fokusa. Već u srednjoj smo se razdvojili i kasnije otišli svako svojim putem. Svog druga sam sreo poslednji put u junu 1997. u Beogradu kad sam se vratio iz Holandije sa neke obuke. Bio je sa suprugom. Sedeli smo u jednoj od bašti u Nušićevoj on se često osvrtao oko sebe. Hvalio se „biznisom“, znate ono „kamioni, avioni, milioni…“, ali je zlatni lanac od kila oko nabildovanog vrata davao mnogo tačniji opis tog „biznisa“ kojim se bavio. Imao je i sina.

Pred kraj te godine je izrešetan u tek kupljenom Mercedesu. Poslovni partneri ili konkurencija, nebitno je… Nju sam viđao u gradu jedno vreme u društvu nekih likova koje smo smatrali kvazi-intelektualcima i smaračima, filozofima opšte prakse. I dalje je bila lepa iako je onaj osmeh sa kojim je mogla svet da pokori polako bledeo a valovita kosa često menjala boju i bivala ispravljana.

Početkom oktobra dobijem adresu, strma ulica u predgrađu. Dolazim pred lep kućerak, čeka me lik koga prepoznajem iz grada, građevinac, duhovit i vesele naravi, moja generacija iako izgleda starije zbog sede kose. Izlazim iz auta i otvaram gepek da smestim dva kofera, destinacija je autobuska.

„Samo još moje dame da se pojave, pa krećemo.“ „To negde svi putujete ili…?“ „Po koferima k‘o da nas je buljuk, a samo ćerka ide u Beograd, studira.“ Smejemo se, palimo po cigaretu, ćaskamo dok se dame ne pojave. Negde na pola cigarete prvo iz dvorišta izlazi ćerka, a onda i ona. Ponovo sija onaj osmeh, ispod kape viri smeđa valovita kosa. „Eeej, pa gde si ti?“ Ulazimo svi u auto, nastavlja se ćaskanje u četvoro, o fakultetu, deci, vremenu prošlom. Kada su izašli ostavili su deo te vedrine u kabini. Ono kad si srećan jer te dotakne tuđa sreća. E to…

U subotu dobijem vožnju sa autobuske stanice. Gledam u momka koji prilazi autu, kao da gledam svog druga koga je progutao mrak devedesetih: Ista zift-crna kosa, iste ravne obrve, isti hod. Kada je rekao adresu bio sam skoro siguran. Njegov sin. Ubacujem u gepek sportsku torbu, na ručki nalepnica, ona što stavljaju na prtljag za avion.

Dok se polako uključujem u popodnevni krkljanac, momak do mene gleda oko sebe u neverici: „Au, bre, jel‘ ovako svaki dan gužva?“ „U špicu jeste. Nisi odavde?“ „Ma jesam...u stvari, pokojni ćale mi je iz Čačka, došao sam kod njegovih matorih u posetu, dugo nisam bio, posao, j*** ga…“ „Vidim po nalepnici na torbi da si stigao avionom.“ „A, da… Živim u Holandiji sa kevom. Ma, to ti je čudna priča, matori. Do pre 4 godine nisam ni znao ko mi je pravi ćale. Moj očuh je Rus, on je i nagovorio kevu da mi kaže.“ „I? Šta ti je rekla?“ „Pa… da je ćale bio dobar lik, ali eto, koknuli ga neki krimosi u Beogradu, valjda greškom, '*em li ga ali nema veze.“ okreće se ka meni sa osmehom „sad imam tri babe i tri dede! U Čačku, Beogradu i Utrehtu. Lepota, nek su mi živi i zdravi!“ „Utreht? Bio sam tamo 97‘“ „Pa, eto… Keva i ja smo tamo od 98‘, ja sam imao dve i po.“

Nastavlja da priča o Holandiji, Italijanki koju je oženio, a meni promiču pred očima slike iz mladosti, pecanje na Moravi, „incident sa ružama“... Utom i stižemo pred meni dobro poznato dvorište. Momak izlazi iz auta i nestaje iza zidane ograde. U samo par meseci, neke vedrine su se vratile, a neke tuge dobile blaži oblik i smisao. Rubikovu kocku života neko složi iz prve, neko se pomuči, neko je ne složi nikada. Ja moju još uvek vrtim bez namere da je složim. Neka ostane šarena.

(Espreso/Blic)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.