NIJE SILOVANJE AKO JE U BRAKU! Žene ovo trpe jer svi misle da TO TAKO TREBA! Sad razbijamo SVE mitove
Mitovi i predrasude, Foto: Profimedia

STOP NASILJU NAD ŽENAMA!

NIJE SILOVANJE AKO JE U BRAKU! Žene ovo trpe jer svi misle da TO TAKO TREBA! Sad razbijamo SVE mitove

Mitovi i stereotipni stavovi o rodno zasnovanom nasilju oblikuju način na koji društvo posmatra i reaguje na nasilje počinjeno nad ženama

Objavljeno: 17:08h
Ana Petrović

Seksualno nasilje nije čest problem. Nekad je kriva i žrtva. Najčešće siluju nepoznati muškarci. Žene koje nose ,,provokativnu odeću'' same to traže. Ukoliko žena to zaista želi, može sprečiti seksualno zlostavljanje. Muškarci ne mogu biti žrtve seksualnog nasilja.

Ukoliko ste saglasni sa jednom rečenicom ili makar delom rečenice, možda svesno, a možda i podsvesno, pravdate nasilnika i/ili nasilje.

Mitovi i stereotipni stavovi o rodno zasnovanom nasilju oblikuju način na koji društvo posmatra i reaguje na nasilje počinjeno nad ženama. I to je srž problema, jer takvi mitovi i stavovi imaju tendenciju da krive one koji su preživeli nasilje, umesto da počinioce nasilja smatraju odgovornim za njihovo ponašanje, i samim tim su veoma štetni.

Upravo zbog toga što su mitovi i predrasude o seksualnom nasilju opšteprihvaćeni u društvu, žrtva je obeshrabrena, te odlučuje da ne prijavi nasilje i nasilnika.

Nasilje u braku

Zlostavljanje u braku predstavlja veoma ozbiljan problem koji može da, u slučaju da se olako pređe preko njega, naraste do neslućenih razmera.

O nasilju prema ženama od strane partnera i muških članova porodice sada se govori mnogo više nego ranije, navodi Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra.

Ipak, i dalje su zapostavljeni specifični problemi sa kojima se susreću određene grupe žena, poput Romkinja ili žena sa invaliditetom. Nisu sve žene iste i postoje određene dodatne prepreke sa kojima se ove grupe žena susreću, a o kojima kao društvo ne znamo dovoljno.

Brojni su mitovi oko problema muškog nasilja prema ženama, posebno kada je reč u braku, dodaje Sanja i navodi čemu je potrebno posvetiti pažnju.

Čini mi se da se poslednjih godina konačno udaljavamo od mita da je to privatna stvar porodice i da kao društvo počinjemo da prepoznajemo svoju odgovornost. Ipak, i dalje ostaju na snazi duboko uverenja da je žena na neki način kriva i odgovorna za nasilje koje joj se desi. I ono što bih posebno istakla je mit o seksualnom nasilju u braku – to je i dalje jedan od najvećih tabua, tema o kojoj se ne govori i problem koji često i same žene ne imenuju kao takav. Na ovome je potrebno još mnogo raditi.

Kako je ovaj problem regulisan Zakonom?

Iz Autonomnog ženskog centra objašnjavaju da je nasilje u porodici prvi put kriminalizovano 2002. godine i da je definisano je i Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici.

Nasilje u porodici kriminalizovano je prvi put 2002. godine. Član 194. Krivičnog zakonika definiše osnovni oblik nasilja u porodici kao „primenu nasilja, pretnju da će napasti na život ili telo, drsko ili bezobzirno ponašanje kojim se ugrožava spokojstvo, telesni integritet ili duševno stanje člana porodice“.

Dodatno, nasilje u porodici definisano je i Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici: „Nasilje u porodici, u smislu ovog zakona, jeste akt fizičkog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja učinioca prema licu sa kojim se učinilac nalazi u sadašnjem ili ranijem bračnom ili vanbračnom ili partnerskom odnosu ili prema licu sa kojim je krvni srodnik u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do drugog stepena ili sa kojim je srodnik po tazbini do drugog stepena ili kome je usvojitelj, usvojenik, hranjenik ili hranitelj ili prema drugom licu sa kojim živi ili je živeo u zajedničkom domaćinstvu.“

U kojoj meri žene prijavljuju ovaj zločin?

Podaci Autonomnog ženskog centra pokazuju da su žene poslednjih godina osnažene da prijavljuju nasilje nadležnim institucijama.

Od kada je na snagu stupio Zakon o sprečavanju nasilja u porodici (sredina 2017. godine) institucije su razmatrale oko 166.000 slučajeva – kako je o tome izvestilo Ministarstvo pravde u novembru 2020. godine.

Prema podacima Autonomnog ženskog centra, u 2019. godini je na mesečnom nivou prosečno bilo više od 2500 slučajeva, a 74% žrtava bile su žene.

To nam govori da su žene poslednjih godina osnažene da prijavljuju nasilje nadležnim institucijama, s tim da i dalje ostaje pitanje da li institucije u svakom pojedinačnom slučaju učine sve što je u njihovoj moći da nasilje zaustave, da zaštite žrtvu i da sankcionišu nasilnika. Nažalost, broj ubijenih žena je već godinama unazad svake godine sličan, a deo tih slučajeva ubistava odnosi se na situacije kada su žene pre ubistva nasilje prijavljivale institucijama. To znači da i dalje postoje propusti u radu koje je nužno osvestiti, zaustaviti i u krajnjoj liniji sankcionisati one koji nisu postupali adekvatno.

foto: Foto: Facebook.com/UNDPSerbia

U ,,Priručniku za rad sa ženama sa traumom muškog nasilja – feministički pristup” koji je izdao Autonomni ženski centar 2008. godine navodi se veliki broj stavova koji vladaju u društvu, a koji su u najmanju ruku pogrešni:

Mit: Nasilje je privatna stvar žene

Činjenica: Nasilje nije privatna stvar porodice niti lična stvar žene. Ova predrasuda omogućava tajnost nasilja, čini ga tabuom koji one koje ga trpe izoluje, a one koji znaju da se nasilje događa sprečava da reaguju. Nasilje u porodici je krivično delo, kršenje ženskih ljudskih prava i ozbiljan društveni problem.

foto: Profimedia

Mit: Žena je kriva za nasilje koje je preživela i sama ga provocira svojim izgledom i ponašanjem

Činjenica: Ova predrasuda se zasniva na pretpostavci da se muškarci ponašaju nasilno kada su izazvani i da, ako je žena pretučena ili silovana, mora da je nešto učinila da to ,,zasluži''. Iz ovoga stoji pretpostavka da muškarac ima pravo da kažnjava ženu i decu, da su ona njegovo vlasništvo i da, ako nešto ne učine ili učine nešto što on iz bilo kog svog razloga ne odobrava, on ima pravo na nasilje nad njima. Većina žena koje preživljavaju nasilje čine sve da smire partnera u izbegnu nasilje. Niko ne želi i ne traži nasilje i niko ne zaslužuje da bude zlostavljan bez obzira na to šta kaže ili uradi. Krivica i odgovornost za nasilje je uvek nasilnikova.

Mit: Žene biraju nasilne partnere zbog toga što im se takav odnos sviđa

Činjenica: Žene ne vole nasilje i ne žele nasilje. Kada su birale partnera, žene nisu birale nasilnika. Međutim, često sa njima ostaju dugo iz brojnih razloga, a jedan od njih svakako nije taj da im se nasilje sviđa. Teza da su žene mazohiskinje i da od nasilja imaju neku ,,dobit'' čim ostaju u njemu ima za posledicu prebacivanje odgovornosti za nasilje sa počinilaca nasilja na žene.

Mnoge žene koje su preživele nasilje napuštaju nasilne partnere. I kada to učine, većina ne ulazi u odnose sa drugim nasilnicima. Nasilje u partnerskim odnosima je veoma učestao fenomen 1 velika je verovatnoća da se dogodi, a pored toga žene mogu neprepoznavati dinamiku nasilja i mehanizme kontrole tumačiti kao brigu i pažnju, tako da ée jedan deo žena imati ponovo nasilne partnere. To su žene koje često na SOS telefonu srećemo jer ée se ponovo obratiti kako bi dobile podršku da uspostave nasiljem narušavano samopoštovanje, psihološke i telesne granice i autonomiju.

Mit: Žena uvek može da napusti nasilnog partnera

Činjenica: Ova predrasuda polazi od pretpostavke da žena ima kontrolu nad nasiljem koje preživljava i da je, prema tome, odgovorna i za njegovo nastavljanje ili prekidanje. Međutim, znamo da su brojni razlozi koji je u nasilnom odnosu zadržavaju. Činjenica je da kada žena žrtva nasilja donese odluku da napusti nasilnog partnera i preduzme neke akcije u tom pravcu (podnese tužbu za razvod braka, saopšti mu da želi da prekine odnos sa njim ili nađe posao) nasilje često eskalira, postaje intenzivnije i brutalnije zbog pokušaja nasilnika da zadrži moć i održi kontrolu nad njom. Rizik da će žena biti ubijena povećava se nekoliko puta . Zbog toga je važno obratiti pažnju na obezbeđivanje sigurnog okruženja za ženu u ovom periodu. Nekada nasilje zaista i prestaje prekidanjem odnosa, nekada samo menja oblik (na primer, iz seksualnog i fizičkog u psihološko i ekonomsko), ali svaki put u prekidanju odnosa sa nasilnikom potrebna je povećana budnost i opreznost u ovom procesu.

foto: Profimedia

Mit: Pretnja i uvreda nisu nasilje

Činjenica: Pretnje i vređanje su oblici psihološkog ili emocionalnog nasilja. Oni doprinose uspostavljanju mehanizma moći i kontrole i održavanju nasilja, izazivaju strah i umanjuju mogućnost žrtve da se suprotstavi. Predrasuda je da psihološko nasilje nije tako ozbiljno kao drugi oblici nasilja. Ne postoji lakše i teže nasilje, svi oblici nasilja imaju ozbiljne posledice na zdravlje i život žena. Pogrešno je umanjivati težinu posledica nekih vrsta nasilja. Iskustvo mnogih žena je da kao jedan od najtežih oblika nasilja doživljavaju upravo psihološko nasilje.

Mit: Fizičko ili seksualno nasilje u partnerskim odnosima se obično dešava samo jednom

Činjenica: Fizičko i seksualno nasilje muškarca prema ženi u partnerskom odnosu deo je kompleksnog mehanizma moći kontrole koje nasilnik primenjuje, najčešće se ponavlja i vremenom postaje intenzivnije i brutalnije. Po pravilu se ovi oblici nasilja ne javljaju sami i prate ih psihološko i/ili ekonomsko nasilje.

foto: Profimedia

Mit: Nasilje u porodici nije pravi zločin

Činjenica: Nasilje nije ravnopravna razmena argumenata i mišljenja, diskusija ili privremeni nesporazum, već krivično delo. To je situacija u kojoj jedna strana ima više moći (smatra se ,,glavom porodice", donosi sve odluke, ima kontrolu nad finansijama, fizički je jaća, ima veči društveni status itd.), a druga strah da se suprotstavi ili da bilo šta uradi. Nasilje je zloupotreba moći da bi se postigla kontrola nad mišljenjem, osećanjima, ponašanjem, telom i životom žene. Nasilje u porodici je krivično delo koje često dovodi do ozbiljnih zdravstvenih, emocionalnih i društvenih problema svih članova porodice.

Mit: Nasilje u porodici je posledica ,,naleta besa''

Činjenica: Nasilno ponašanje je izbor. Nasilnici ovakvo ponašanje koriste kao tehniku kontrolisanja druge osobe. Nasilje u porodici je povezano upravo sa upotrebom kontrole od strane nasilnika, a ne sa njihovim gubljenjem kontrole.

Nasilno ponašanje je namerno i svesno ponašanje, a ne gubitak kontrole ili uračunljivosti. Usmereno je ka konkretnoj osobi. Nasilnik se obično ne ponaša nasilno prema svom šefu, prijatelju ili ljudima koje sreće na ulici. Nasilje je često brižljivo planirano, a strategije koje nasilnik koristi su u vezi sa ciljem koji zeli da ostvari (manipulacija decom, prisvajanje imovine, ucene). NIje retko da nasilnik tuče ženu pazeći da je udara tamo gde neće ostati tragovi, gde neće biti vidljivih dokaza njegovog ponašanja.

Mit : Nasilje u porodici je posledica alkoholizma

Činjenica: lako osoba pod dejstvom alkohola češče pokazuje nasilno ponašanje, alkohol je samo sredstvo koje olakšava ispoljavanje nasilništva, a ne njegov uzrok. Mnogi alkoholičari nisu nasilni. Činjenica da su mnogi nasilnici takođe i alkoholičari ne ukazuje na to da je alkohol uzrok nasilja. Mnogi nasilnici Koriste pijanstvo Kao izgovor za svoje nasilničko ponašanje i kao argument da ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke učinjene u pijanom stanju. Nasilje nad ženama postoji sa ili bez alkoholizma. Prolazak nasilnika kroz program lečenja zavisnosti od alkohola (ili droga) nije nikakva garancija da ce on prestati da vrši nasilje.

foto: Profimedia

Mit: Nasilnici pate od neke vrste psihičkog poremećaja

Činjenica: Predrasuda je da su nasilnici psihički izmenjeni pojedinci. Ova predrasuda oslobađa nasilnika odgovornosti za svoje postupke, a takođe i stigmatizira osobe koje imaju neki psihički problem. Istraživanja, naprotiv, ukazuju na to da među nasilnicima ima jednak broj osoba sa psihičkim problemima kao u opštoj populaciji. Većina nasilnika dobro funkcioniše u svojoj drustvenoj i profesionalnoj sredini.

Mit: Nasilnike možemo prepoznati na prvi pogled

Činjenica: Nasilnici najčesce nisu nasilni u kontaktu sa ostalim ljudima, već biraju da budu nasilni prema svojim partnerkama na načine na koje nikada ne bi tretirali druge. Ne postoji nikakva speciicna karakteristika po kojoj bi se prepoznalo da je neko nasilan.

Mit: Nasilje u porodici se dešava samo među nisko obrazovanima i siromašnima

Činjenica: Nasilje u porodici se dešava u svim vrstama porodica. Nasilnici i žrtve nasilja u porodici mogu bilo koje klase, rase, socio-ekonomskog ili etničkog porekla, kulture, religije, obrazovanja, profesije, seksualne orijentacije i godina. Žene koje preživljavaju nasilje, a imaju više novca ili su višeg obrazovanja, obično imaju i više resursa na raspolaganju, dok siromašnije žene koriste više javnih resursa (policija, centri za socijalni rad), pa su zato i vidljivije. Pored toga, nasilje je u obrazovanijim i imućnijim porodicama više skrivana tajna.

Mit: Žena treba da ostane sa nasilnikom zbog dece

Činjenica: Čak i u situacijama kada nasilnik ne vrši direktno nasilje nad decom, deca su u večini slučajeva svedoci nasilja, prisutna su kada se nasilje događa, znaju za nasilje nad svojom majkom i žive sa posledicama. To jeste nasilje nad decom i štetno je za njihov emotivni, socijalni i intelektualni razvoj. U ovim okolnostima deca su u većem riziku od zanemarivanja i fizičkog, seksualnog ili ekonomskog zlostavljanja. Takođe, često je prisutna i pojava međugeneracijskog prenosa nasilja - deca od odraslih uče i usvajaju nasilne obrasce ponašanja (češče su to dečaci), ili pasivne obrasce ponašanja uz koje ide nisko samopoštovanje i poslušnost (češče su to devojčice).

Mit: Žene su, kao majke, krive ako nasilnik zlostavlja decu

Činjenica: Društvena očekivanja od žene su da je ona ta koja neguje i brine o deci. Majke čija su deca zlostavljana su najčešče i same izložene nasilju od strane istog nasilnika (uglavnom oca ili očuha dece). Kada su deca zlostavljana, okolina i institucije društva često ne uzimaju u obzir i zlostavljanje njihove majke, već ih ona interesuje samo kao osoba koja snosi odgovornost za brigu o deci. Tako dolazi do toga da se na nju prenosi odgovornost i za ono što je počinio nasilnik. Odgovornost za nasilje je uvek na onome koji nasilje vrši.

foto: Promo

Ako trpite nasilje ili znate nekog ko trpi nasilje, pozovite SOS telefon 0800 - 35 00 36

Bonus video:

(Espreso.co.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.