GDE SU SRPSKI BIOPIK FILMOVI? - Predlozi za snimanje pet domaćih biografskih filmova o našim važnim ličnostima
Foto: Espreso

DOMAĆI FILM

GDE SU SRPSKI BIOPIK FILMOVI? - Predlozi za snimanje pet domaćih biografskih filmova o našim važnim ličnostima

Naš stalni saradnik Zoran Janković pokušava da popuni prazninu u našoj nacionalnoj kulturi nastalu jer ne posvećujemo dovoljno pažnje značajnim ličnostima sopstvene kulturne istorije.

Objavljeno: 22:24h

Mada u ovom trenutku postoji ozbiljan manjak detaljne i proverene faktografije, očekuje se da bi uskoro trebalo da počne snimanje dugo očekivanog biopika (filma zasnovanog na biografiji neke ličnosti) Toma, o znamenitom Tomi Zdravkoviću.

S druge strane, u nedavno objavljenoj knjizi u izdanju Filmskog centra Srbije „Piščevo putovanje: Mitska struktura za pisce“, autor Kristofer Volger tvrdi da neki narodi naprosto imaju izraženiji zazor od heroja i priča o njima, filmskih i drugih. Može biti da se i mi možemo sa dosta osnova svrstati u ešalon tih obazrivo-uzdržanih, jer biopikova kod nas ima neshvatljivo malo. Možda je problem dobrim delom u tome što su filmovi te fele u produkcionom, ali i u idejnom i kreativnom smislu prilično krupan zalogaj.

Nije da nemamo junaka i ikoničnih pojava već u bližoj prošlosti. Ali treba znati kako skrojiti takvu filmsku priču, kako izbeći brojne zamke bespogovornog idolopoklonstva, obično nedovoljno filmične faktografije, naknadne pameti ili srednjačenja (odličan biografski film Dovlatov reditelja Alekseja Germana mlađeg od pre par godina, nastao u koprodukciji Rusije, Poljske i upravo Srbije, sa Milanom Marićem u naslovnoj ulozi, mogao bi da po tom pitanju posluži kao dobra smernica i izdašno sugestivna mustra). Ipak, niko nas tek tako ne može sprečiti da maštamo, o svom trošku i među svoja četiri zida. Evo, stoga, pet predloga za moguće biopikove našeg, srpskog kova.

Miloš Crnjanski

Stoji da bi bi ovo pozamašan zalogaj za ovdašnje producente, dok je na drugom tasu zdravorazumska ocena da bi to bio projekat od neporecivog nacionalnog značanja. Crnjanski je vrhunski pisac, njegova dela su sasvim zasluženo važan deo ovdašnje kulturne baštine, a tu je i je njegova osobena ličnost, živopisna biografija puna preokreta i iznenadnih promena, dakle, dušu dala za prevođenje u filmski narativ. Isto važi za njegove učestale nesporazume sa sredinom, u čemu je bio dobrovoljni činilac. Budući da se već bavio ovom temom (u slučaju celovečernjeg dokumentarnog filma Crnjanski iz 2015. godine), a uz to je i diplomirani filolog opšte književnosti i teorije književnosti, veoma je verovatno da bi sa takvom građom znalački izašao na kraj reditelj Danilo Bećković.

Silvana Armenulić

Ranije je u više navrata najavljivan biografski film o toj velikoj zvezdi novije narodne muzike, koja se i sama okušala u glumi - najznačajnjiji joj je domet rola u nepravično zaboravljenom filmu Lov na jelene Fadila Hadžića iz 1972. Pominjano je da Srđan Dragojević sprema biopik o njenom životu. To bi svakako bio zanimljiv i potentan spoj. Ipak, do ovog trenutka nema filmske priče o njenom kratkom i burnom životu. Sa tačke gledišta prirode filma kao medija i biopika kao podžanra, veliki adut predstavlja i tragičan kraj velike Silvane. Ako ne za Srđana Dragojevića, priča o Silvani (rođenoj u Doboju sa imenom Zilha Barjaktarević, prim. ur.) bi bila zgodan materijal za, recimo, rediteljku Maju Miloš, koja je na uzorku svog zapaženog celovečernjeg prvenca, filma Klip, jasno pokazala da dobro razume i oseća emancipatorsku moć folk-muzike i krajnje varljivu poziciju mladih žena u ovom našem zabatu.

Dragan Mance

Iskrenog tragizma, ali i nesporne ikoničnosti ima i u slučaju sudbine i životne priče takođe prerano preminulog fudbalera i golgetera, Dragana Mancea. Sam Mance je bio pojava i igrač upadljivo modernog kova, a u trenutku smrti na par koraka od toga da postane velika zvezda i u širem, pop-kulturnom smislu. Osim toga, Mance je (mereno barem današnjim aršinom) transcendovao uske okvire velikog i neprežaljenog igrača Partizana, stigavši do tačke iskrenog uvažavanja i od strane okorelih zvezdaša. Sagledano na osnovu onog što je pokazao u drugom mu dugometražnom fimu, u Jeseni samuraja, gde je dokazao da dobro vlada i tropama i stilemama sportskog filma, i sa ovim bi uspešno mogao da se izbori već pominjani Danilo Bečković.

Vojislav Kokan Rakonjac

Pratimo li ovu nit, nit krupnih profesionalnih postignuća u još mladim godinama, kao i nit tragične smrti na vrhuncu kreativnih životnih moći, sigurno ćemo stići i do ideje o biopiku na temu znamenitog filmskog autora Vojislava Kokana Rakonjca, koji se upokojio u 34. godini, ostavivši za sobom poduži niz odvažnih i dobrih, gnevnih mladih filmova dugog metra ( Izdajnik, Klakson, Divlje seme, Nemirni, Pre istine, Zazidani), koje mlađi naraštaji filmoljubaca tek treba da otkriju u svom njihovom značaju, osobenosti i punoći autorskog izraza, a koje bi i stariji mogli da po još koji put repriziraju, imajući u vidu da ti filmovi to svakako zaslužuju. Ovde je izbor potencijalnog reditelja sasvim lak – reč je o jedinom pravom i legitimnom nasledniku Rakonjčeve poetike, Mladenu Đorđeviću, autoru hvaljenih filmova Made in Serbia, Život i smrt porno bande i Sumrak u bečkom haustoru.

Selena Dukić

Neznano zašto i kako, srpska novinarka, kritičarka i književnica Selena Dukić prilična je nepoznanica čak i za one evidentno upućenije u srpsku književnost prve polovine/trećine dvadesetog veka. Tim pre bi biografski film o njenoj nesvakidašnjoj i tragičnoj sudbini (niz porodičnih tragedija u ranom detinjstvu, ozbiljna bolest, nesrećna i na promašaj osuđena ljubav, iskrena vezanost za književnost i pisanu reč, smrt u 26. godini...) bio opravdan izbor i pun pogodak. Osim toga, filmska povest o Seleni Dukić mogla bi da nam saopšti i dosta toga važnog i na dva šira pripovedna plana – o eri nastajanja i klimavog uspona krhke srpske građanske klase (Selena Dukić je živela od od 1909. do 1935. godine), kao i poziciji žene u alfa-mužjačkom svetu književnosti i novinarstva. Treba spomenuti i zanimljivu i slikovitu epizodu sa ranije pominjanim Milošem Crnjanskim. Imajući u vidu to da bi to nužno bio tiši, diskretniji film koji bi se u značajnoj meri bavio prikazom pipavih duševnih stanja, sva je prilika da bi Miroslav Miša Terzić, reditelj filmova Ustanička ulica i Šavovi, te serije Tajkun, bio mudar izbor za jedan takav rediteljski izazov i zadatak.

Bonus video:


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.