SRBI I CRNOGORCI RADE DROGU, HRVATI ORUŽJE, A ALBANCI... Za Albance MORATE da pročitate da biste verovali!

Da je osveta jelo koje se servira hladno te da je dugoj ruci mafije teško pobeći čak i kada se skloniš u drugu zemlju, još se jednom pokazalo na primeru Kotoranina Vladimira Roganovića (31) koji je 21. decembra likvidiran u Beču.

Ubijen je u klasičnoj “sačekuši” dok je u društvu Stefana Vilotijevića (22) stajao pred jednim od najpoznatijih bečkih restorana. Ubica im je prišao dok su razgovarali, čekajući trećeg muškaraca koji je s njima ručao u restoranu.

Egzekutor je zapucao prema obojici Crnogoraca, usmrtivši na mestu Roganovića, dok je Vilotijević teško ranjen. On je prevezen u bolnicu gde su mu austrijski lekari spasili život, a malo kasnije austrijska policija ga je uhapsila jer je za njim raspisana Interpolova poternica.

U međuvremenu je, kako pišu crnogorski, srpski i austrijski mediji, uhapšen i muškarac (29) koji je s Roganovićem i Vilotijevićem bio u društvu. Austrijska policija prvo ga ispitala kao svedoka, nakon čega je posumnjala u verodostojnost njegova iskaza, i sada se smatra da je on spomenutu dvojicu navukao u “sačekušu”, odnosno da je bio dio dobro organizirane grupe ubica koja je Roganovićevo ubistvo očito pomno isplanirala. Opet hrvatski pasoš

Roganović je iz crnogorskog zatvora izašao 7. decembra, a da je u Beču, navodno nisu znali ni njegovi najbliži prijatelji. Vilotijević, koji je bio s njim u društvu, pripadnik je dobro poznate kriminalne porodice, a otac mu je bio Kićun Vilotijević, jedan od najpoznatijih kriminalnih bosova koji je 1999. likvidiran u Novom Sadu. Njegov ubica nikada nije nađen, a kao motiv ubojstva spominjala se krvna osveta, odnosno sukob između porodica Vilotijević i Radulović, koje se međusobno ubijaju godinama. U gangsterskim obračunima 2015. ubijen je i Filip Vilotijević, brat ranjenog Stefana, dok je njihova sestra Jelena u maju ove godine osuđena na kućni pritvor zbog sumnje da se bavila trgovinom drogom. Likvidacija Roganovića i ranjavanje Vilotijevića verovatno znači da su se sukobi dva crnogorska kriminalna klana iz Crne Gore i Srbije prelili i na ulice evropskih gradova, tim više što je početkom decembra u Pragu uhapšen Slobodan Kašćelan, za kojeg se smatra da je vođa kavačkog klana. Da cela ta zavrzlama oko crnogorskih mafijaša i njihovih višegodišnjih obračuna bude zanimljivija, pobrinuo se 29-godišnjak koji je s ubijenim Roganovićem i ranjenim Vilotijevićem bio u društvu. Jer, kako pišu srpski mediji, pozivajući se na izvore u austrijskoj policiji, reč je o srpskom državljaninu koji je kod sebe imao falsifikovani hrvatski pasoš.

I s tim detaljem priča koja je na početku izgledala kao još jedan sukob u bespoštednom ratu dva crnogorska mafijaška klana – kavačkog i škaljarskog – koji već četiri godine besni Crnom Gorom i Srbijom, pri čemu je ubijeno između 25 i 30 ljudi, dobiva novu dimenziju.

Stoga će se istraga austrijske policije bez sumnje baviti i tim detaljem, pokušavajući da shvati kako se njihov osumnjičenik domogao falsifikovanog hrvatskog pasoša. Hrvatski pasoši, dobro je poznata stvar, vrlo su tražene među kriminalcima iz zemalja bivše Jugoslavije pa je jednu takvu svojevremeno imao i Milorad Ulemek Legija, bivši vođa zemunskog klana, jedne od najozloglašenijih kriminalnih organizacija na ovim prostorima.

Imao ga je i Luka Bojović, Legijin nasljednik na čelu “zemunaca”, koji već duže vreme robija u španskom zatvoru čekajući izručenje Srbiji. I dok Bojović, koji je blizak škaljarskom klanu, čami u španskom zatvoru jer je osuđen na 18 godina zatvora zbog organizovanja kriminalne grupe, nedozvoljenog držanja oružja i falsifikovanja dokumenata, po beogradskim ulicama besni rat njegovih pristalica i protivnika, u kojem padaju glave s obe strane. U tom ratu Bojoviću su ubijeni brat, advokat i kum, a njegovo izručenje Srbiji će moguće znatno smanjiti ležanje kazne u Španiji, o čemu se u Srbiji već mesecima nagađa, verovatno će značiti i intenziviranje krvave spirale nasilja.

Pao s dve tone kokaina

Srpska policija do sada se pokazala nesposobnom i nemoćnom da tom nasilju stane na kraj, a boljih rezultata nemaju ni njihovi kolege iz Crne Gore. I jedni i drugi nemoćno sležu ramenima priznajući da se nisu u stanju da se nose s tolikom eksplozijom nasilja, u čijoj je pozadini pre svega borba za primat na poluupražnjenom kriminalnom tronu, a zatim i za primat na tržištu drogom. Jer, cela priča zapravo se vrti oko tog lukrativnog tržišta, kojim s manje ili više uspeha vladaju crnogorski kriminalni klanovi. Uostalom, i Bojović je poreklom Crnogorac, kao što je to i Darko Šarić, svojevremeno najjači narkobos koji je vladao na području Srbije, Crne Gore, pa i šire.

Zbog Šarića je američka DEA svojevremeno pokrenula operaciju kodnog imena Balkanski ratnik, i to nakon što je u moru kod Urugvaja uhapšen hrvatski državljanin Anastazije Martinčić. “Pao” je s jahtom na kojoj su bile gotovo dve tone kokaina čija se ulična vrednost procenjivala na oko 100 miliona dolara, a DEA je kao osobu koja je stajala iza nabave te droge detektirala Šarića. Nakon Martinčićevog hapšenja, Balkanski ratnik počeo je da ostavlja krvavi trag po svim državama bivše Jugoslavije, a živote je zbog kokaina u tim obračunima izgubilo 20-ak ljudi. Među njima je bio i Cvetko Simić Preletač, čije je obezglavljeno i raskomadano telo u martu 2010. nađeno u zagrebačkom Jarunu.

Ko ga je ubio, nikada nije sa sigurnošću utvrđeno, ali ta smrt se pripisivala Sretku Kaliniću Zveri, najkrvoločnijem egzekutoru zemunskog klana i saučesniku u likvidaciji premijera Zorana Đinđića, koji je hicem iz snajpera ubijen u martu 2003. Zver se pred srpskom policijom skrivao u Zagrebu, što se slučajno otkrilo kada se 2010. na zagrebačkom jezeru Rakitje oružano razračunao s Milošem Simovićem, još jednim odbeglim pripadnikom zemunskog klana. Ispostavilo se da su se njih dvojica bez ikakvih problema duže vreme skrivala u Hrvatskoj koristeći se lažnim hrvatskim dokumentima, a po svoju lažnu ličnu kartu Kalinić je svojevremeno, kao osoba za kojom je bila raspisana međunarodna poternica, posebno došao na šalter PU zagrebačke!? Zbog krivotvorenih dokumenata Kalinić je ekspresno u Hrvatskoj osuđen na 18 meseci zatvora i izručen Srbiji gde je osuđen na više maksimalnih kazni zatvora zbog likvidacije Đinđića i ubistva počinjenih u sklopu zemunskog klana. U srpskom zatvoru, koju godinu kasnije, priključio mu se i Šarić koji se sam predao policiji nakon što se obruč oko njega počeo stezati.

Udružene policijske snage, koje su uvek dva koraka iza udruženih mafijaških snaga, izračunale su da je Šarić novac zarađen na drogi oprao kroz legalne poslove u Srbiji, a nagađalo se da se radilo o četiri milijarde evra. Njegovim preseljenjem iza rešetaka nastala je praznina, u koju je uskočio kriminalni klan iz crnogorskog Kotora.

U početku su stvari dobro funkcionisale, a Kotorani su, prema policijskim procenama, kontrolisali gotovo pa kompletnu trgovinu drogom na području Crne Gore, Srbije i šire, što znači da su pod sobom imali i sav promet drogom koji se kretao tzv. balkanskom rutom. A onda je 2014. nastao lom i jedinstvu kotorskog klana došao je kraj te se on podelio na tzv. kavački i tzv. škaljarski klan. Klanovi su imena dobili po Kavaču i Škaljarima, naseljima u okolici Kotora, koja zajedno broje jedva 4000 stanovnika. Legenda kaže da je jedan od pripadnika klana, nezadovoljan činjenicom kako se klan (nije) brinuo za njega i njegove dok je bio na odsluženju kazne, odlučio iz jednog stana u španjolskoj Valenciji ukrasti 200 kilograma kokaina. Stan je bio vlasništvo jednog od vođa klana, Gorana Radomana, koji je u to vreme bio u kubanskom zatvoru zbog nekog manjeg prometnog prekršaja. Radoman je na Kubi navodno bio jer je pokušavao organizirati kokainske rute iz Latinske Amerike prema Evropi, a kada se s Kube vratio, shvatio je da je ostao bez pošiljke droge čija se vrednost merila u milionima evra. Neki mesec kasnije, u februaru 2015., Radoman, koji je bio iz Kavača, likvidiran je u Beogradu kao prva žrtva u obračunima između kavačkog i škaljarskog klana. Ubica, koji, naravno, nikada nije nađen, u njega je ispalio 25 hitaca iz kalašnjikova. Njegovom smrću počela je krvava spirala nasilja, koja je svoj krvavi trag ostavljala po celoj Crnoj Gori i Srbiji te je, eto, došla i do Austrije. Nakon Radomanovog ubistva na čelo kavačkog klana zaseo je Kašćelan, dok je vođenje škaljarskog klana preuzeo Jovica Vukotić koji je moćnog zaštitnika našao u Luki Bojoviću pa je krvavi rat mogao da počne. U mafijaškim razračunavanjima do sada je poginulo između 25 i 30 ljudi, a među ubijenima je i pet nevinih žrtava, odnosno ljudi koji su se u pogrešno vreme našli na pogrešnom mestu. Osim vatrenih obračuna, mafijaši su se koristili i autobombama, a nije im strana bila ni pucnjava na javnim mestima i međusobno miniranje kafića i poslovnih prostora.

Jedna od spektakularnijih likvidacija svakako je bilo ubistvo Dalibora Đurića, koji je ubijen u septembru 2016. i to dok je šetao zatvorskim krugom za vreme izdržavanja kazne. Ubijen je iz snajpera, a ni njegov ubica nikada nije nađen. Crnogorski mafijaši na plati su imali i neke visokopozicionirane policajce, ali i vlastiti videonadzor po celom Kotoru koji im je omogućio da gotovo uvek budu korak ispred policije. Kada se sve to zna, nije ni čudo što je Roganović, za sada zadnja žrtva u tom krvavom ratu, spas potražio u Beču. Međutim, to mu, kao što se videlo, nije puno pomoglo, a nije mu pomoglo ni što je, navodno, hodao s pancirom na sebi i vozio se u blindiranom vozilu. Njegova smrt na površinu je izvukla i stari problem (ne)saradnje policija u okruženju jer, da policije sarađuju, onda se verovatno ne bi moglo dogoditi da Roganović i Vilotijević uđu u Austriju bez ikakvih problema iako su za njima bile raspisane međunarodne poternice.

Doduše, policijska suradnja ima birokratske prepreke jer upiti za proveru podataka idu službenim kanalima, a to traje. S druge strane mafijaška saradnja birokratskih ograničenja nema. Njih zanima samo profit, a da bi došli do njega, ne gledaju ko je koje nacije ili religije. Stoga nikoga ne treba čuditi što kriminalne organizacije nastale na tlu bivše Jugoslavije sarađuju bez ikakvih skrupula pa nije neuobičajeno da se srpski mafijaši skrivaju u Hrvatskoj, a hrvatski u Srbiji, čak i ako su nekad jedni protiv drugih ratovali.

Bratstvo i jedinstvo

U tom kriminalnom bratstvu i jedinstvu zna se i podela poslova pa tako Hrvati uglavnom drže trgovinu oružjem i krivotvorenim dokumentima, Srbi i Crnogorci bave se drogom, dok su se Albanci s godinama pretvorili u najjaču mafijašku organizaciju na ovim prostorima. Europol i Interpol, pa čak i FBI, Albance svrstavaju među 10 najjačih svetskih mafija. Specijalizirani su za trgovanje drogom, trgovinu ljudima i prostituciju, a FBI smatra da su se razgranali zahvaljujući svojim vezama s italijanskom Cosa Nostrom i N’drangethom te da su s godinama postali i jači od njih. Ovih dana objavljeni su i podaci Europola iz kojih proizlazi da je albanska mafija u zadnjih 10 godina na crnom tržištu nekretnina samo u Srbiji oprala oko 1,5 milijardi eura, a da albanska mafija postaje ozbiljan igrač u globalnim okvirima, svedoči i podatak da su njihovi kriminalni poslovi bili glavna tema nedavnog Svetskog kongresa šefova policija koji se održao u Orlandu. Novac zarađen na trgovini narkoticima mafijaši ulažu u kupnju nekretnina, a te nekretnine kupuju se na tuđa imena.

Novac se tako legalizuje, a profit se vraća kriminalcima koji ga ponovo koriste za financiranje ilegalnih poslova. S obzirom na to da je albanska mafija organizovana po principu klanova koji su rodbinski povezani, policija se u nju jako teško može infiltrirati, a sve možebitne probleme albanski mafijaši rešavaju između sebe po principu krvne osvete, a praksa je do sada pokazala i da ne vole javne obračune jer oni privlače pažnju policije, što nije dobro za posao. Za razliku od njih, srpski kriminalci, kao što se vidi po primeru Roganovića, ne libe se javnih razračunavanja, a osim po Srbiji, operišu i po Austriji, Nemačkoj izemljama Skandinavije. I njima je primarni posao trgovina drogom, a smatra se da su njihovi stariji i sada mrtvi pripadnici, kao što su bili Ljubo Magaš i Željko Ražnatović Arkan, stasali pod okriljem političke tajne policije, odnosno kolokvijalno Udbe.

U bivšem sistemu ljudi poput Arkana koristili su se i za ubistva političkih emigranta, a usluge raznih kriminalaca nije se libio koristiti ni Slobodan Milošević. Ta sprega politike i kriminala za posledicu je imala ubistvo premijera Đinđića, nakon čega je država Srbija brutalno odgovorila akcijom Sablja. Nakon Đinđićevog ubistva zemunski klan, kao najjača kriminalna organizacija u toj zemlji, desetkovan je jer je deo njegovih pripadnika ubijen, a deo je završio po zatvorima.

Iako je nakon Đinđićeve likvidacije Srbija uhpasila gotovo 200 kriminalaca, a tamošnja policija precizno pobrojila 118 kriminalnih klanova, sve to nije pomoglo u zaustavljanju potoka krvi koji u pravilnim razmacima teku beogradskim ulicama.

U tom kolopletu balkanskih kriminalnih organizacija Hrvati stoje malčice po strani jer policijske procene govore da u Hrvatskoj nema organizovane mafije, ali ima manjih kriminalnih klanova koji po potrebi uskaču u poslove svoje braće po kriminalu. Svim postjugoslavenskim mafijaškim organizacijama zajedničko je i to što počesto imaju i jaka politička zaleđa, a spregu kriminala i politike u pravilu je teško dokazati. I dok je to tako, teško je verovati da će bilo koja policija s ovih prostora biti spremna, sposobna i voljna razračunati se s mafijašima koji međusobno ratuju pretvarajući gradske ulice u prave ratne zone.

(Espreso.co.rs / Večernji.hr)