GURNUO MU JE PIŠTOLJ U USTA: "PEVAJ MAMICU TI..."! Ceo šaržer su morali da ispale u njega da se uvere da je mrtav

Zlatko Bagarić, čuveni jugoslovenski kriminalac, tema je odlomka iz knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić koji je objavio je hrvatski portal "Express".

Pobegao iz Jugoslavije nakon silovanja Zlatko Bagarić, pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim evropskim državama.

Zlatko Bagarić, sin hrvatskog azilanta, nije mogao izbiti na vrh mafijaške piramide s obzirom na to da je u to vreme na čelu mafije bi Ljubomir Magaš, zvani Ljuba Zemunac.

Prvo ubistvo - kao akt vrhunskog samodokazivanja u kriminalnom svetu - Bagarić je počinio tek u Hrvatskoj 1990., uz minimalni rizik od pravosudnih sankcija, jer je u košmarnoj državi na rubu rata ljudski život bio bagatelno jeftin. Izveden u slepom besu, Bagarićev revolveraški debi postao je relevantan događaj samo zbog jednog razloga: u Hrvatskoj je najavio "državotvornu" emigrantsku diktaturu u prvoj polovici 90-ih. Prvo u proustaški HOP, a onda u kriminal Ipak, tradicija bivše jugoslavenske kriminalne scene nije prekinuta njenim raspadom na područja zaraćenih nacija. Kao područje u kojem je Bagarić konačno doživio svoju punu gangsterska afirmaciju, Hrvatska je postala pozornica vrlo sličnog procesa koji se nešto ranije, i u mnogo drastičnijem obliku, odvijao u Srbiji: i međusobno istrebljivanje dveju "otadžbinskih" linija kriminalaca, i njihovo povezivanje s raznim frakcijama vladajuće garniture. Zlatko Bagarić rođen je 1956. u selu Kešinci nedaleko od Đakova kao jedno od troje dece Petra i Smilje Bagarić. Početkom 70-ih Petar Bagarić je napustio Jugoslaviju i aktivirao se u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, jednoj od mnogih političkih skupina hrvatskih nacionalista koje su delovale na nemačkom teritoriju. Petar Bagarić ostavio je ženu i decu u Đakovu, a s nekom Nemicom sklopio i novi brak. Njegov je sin sve do svoje 20. godine bio nastanjen u Jugoslaviji.

Pre nego što se ostatak porodice takođe preselio u Nemačku, Zlatko Bagarić u Valpovu je završio gimnaziju, a u Bihaću odslužio vojni rok. Došavši u Nemačku mladi Bagarić nekoliko je prvih godina živeo u Mainzu, gde je njegova majka otvorila restoran s "narodnjačkim" bendom. Njegov stil života i socijalne veze bitno su odredile besane noći po kockarnicama Frankfurta i Wiesbadena čija se stalna klijentela sastojala od sumnjivih bogataša na rubu bankrota ili zatvora, profesionalnih i patoloških kockara, lihvara, uterivača dugova, nasilnika i propalih sportskih šampiona.

Bratstvo hrvatskih i srpskih mafijaša

Koristeći se poznanstvima, u kratkim intervalima između svojih kockarskih bdenja, pojavljivao se kao organizator ilegalnih kladionica na značajnijim bokserskim takmičenjima i turnirima, ne samo radi izvora novca, nego i radi ulaska u svet koji se ponekad dodirivao sa slavnima i bogatima. Kao simbol prestiža, u nemačko-hrvatskom podzemlju godinama se isticalo Bagarićevo dugogodišnje prijateljstvo s Ebbyjem Thustom, jednim od poznatijih boksačkih menadžera. Zlatko Bagarić s Ljubom Magašem Zemuncem prvi se put sreo početkom 80-ih, u sudaru hrvatske i srpske bande oko reketaške "zaštite" jednog gastarbajterskog restorana u Frankfurtu. O tome postoje dve različite priče.

Kako tvrdi ulepšana legenda, sukob je završio happy endom, u kojemu su jedan drugome priznali ravnopravnost; iskra simpatije razvila se u trajno prijateljstvo i kumstvo, u kojem je postignuta čak i potpuna politička suglasnost. Realističnija verzija tog fatalnog susreta u nešto drugačijem svetlu prikazuje motive Bagarićevih skladnih odnosa s Ljubom Magašem Zemuncem: da se Bagarić, priznavši Magaševu nadmoć, uklopio u njegovu jugomafiju, kao rubni kriminalac s vrlo ograničenim pravima delovanja. Bagarićev inferiorni odnos potvrđuju i poznate činjenice o njegovim kasnijim ratovima. U pamćenju kroničara emigrantskih zbivanja u Nemačkoj nije ostao zabeležen ni jedan Bagarićev okršaj sa Srbima.

Lojalnost Ljubi Magašu Zemuncu dokazivaće će do svog poslednjeg dana. Palio je sveće na pragu pokrajinskog suda u Frankfurtu gde je revolveraškim mecima, skončao vođa jugoslavenskog podzemlja. Oženio se Magaševom nevenčanom suprugom Martinom, Nemicom. U čast svog bračnog prethodnika i mafijaškog uzora prvorođenom sinu dao je ime Ljubo.

Godine 1996. putovao je u Beograd da se na desetogodišnjicu smrti pokloni nadgrobnoj skulpturi kojom je pokojnik repliciran u kamenu, u veličini u pozi polugolog boksera u ringu. Po svemu sudeći, prisvajanje magaševskih relikvija bio je prvi čin kojim je Bagarić pokušao dokazati da je dostojan njegovog vrhovnog ranga. Zlatko Bagarić pojavio se u Hrvatskoj sa svojim stalnim pratiocima Miljenkom Žajom Krojfom i Zoranom Ivicom Petrovićem u jesen 1990. predstavljajući se, prije svega, kao ustaša koji je zbog svojih političkih uverenja dobar deo života proveo u nemačkom progonstvu.

Bagarić je tih godina sve je teže podnosio i najmanje količine alkohola; agresijom je reagirao na svaku kritičku primedbu, raspoloženje mu je nepredvidljivo osciliralo od euforije do mračne depresije. U jednom trenutku bio je odlučan da promeni životne navike, pa bi noći provodio gledajući stare filmove na hotelskom videorekorderu. Već sutradan, poražen starim strastima, vraćao se barbutu, Ukrajinkama i "pevaljkama", tvrdeći kako nema te žene koja je dostojna njegova sveta. Ubijen je u tom ludilu zaljubljenog muškarca na pragu sredovečnosti i opasno uzdrmanog ega. Zbilo se to 15. jula 1998. oko pet sati ujutro, nakon što je obilno konzumirao belo vino urestoranu HDZ-ova tajkuna Josipa Gucića, na proslavi kompanije, čiji je Gucić bio zastupnik za Hrvatsku. Da li zbog alkohola ili već trajne paranoje, u restoranu ga je vidljivo uznemirila pesma "Jedan dan života" koju je pevačica otpevala verovatno kao deo klasičnog repertoara namenjenog toj vrsti publike.

"Zašto tu pesmu izvode gde god se pojavim", sumnjičavo je ispitivao prisutne. Kada se restoran zatvorio, pripiti Bagarić navalio je da se barem deo društva preseli u neku krčmu s narodnjacima. Svi lokali s tzv. živom muzikom bili su već zatvoreni, osim restorana NK Dubrava, inače pod zaštitom Veke Sliška, u kojem se pak Bagarić nikada nije smatrao poželjnim. I tu je program bio blizu fajrunta, pa je jedan od Gucića nazvao telefonom i najavio dolazak nove runde gostiju spremnih da potroše znatnu količinu novca. Bagarića nije spomenuo. Bagarić je ušao u krčmu u pratnji Gucićeva sina Ante, njegova brata Zvonka, Miljenka Žaje Krojfa i Nikice Jelavića, s kojim je poslednjih meseci intenzivnije komunicirao, spojen prvim zajedničkim financijskim aranžmanima. Za jednim stolom sedili su vlasnici, braća Zoran, Lazar i Vinko Rodić, vidljivo šokirani time što se "kralj kocke" usudio prekoračiti nevidljivu granicu teritorija koji je u tom trenutku, po nepisanoj podeli podzemlja, pripadao "kralju poker automata". Dočekali su ga ledenom, odbojnom tišinom. Bojeći se, navodno, incidenta, obavestili su goste da će im ispuniti samo nekoliko muzičkih želja jer je ansambl već odavno odradio. Bagarić se tome žestoko usprotivio. Počela je gužva.

"Bagarić je s Antom Gucićem počeo bacati čaše sa stola na pod. Svakog je trenutka postajao sve nasrtljiviji. Plesao je oko mene podižući majicu i pokazujući pištolj. Onda je rukom krenuo ispod moje bluze, govoreći da mu sednem u krilo", reći će pevačica Alma Kahrić u policijskoj istrazi. Kada je na nekoliko minuta nestao u WC-u, izmrcvareni muzičari ulovili su zgodu da se evakuiraju iz NK Dubrava. "Potpuno je poludio, niko ga od prijatelja takvog nikada nije video", seća će se posle osoba iz njegove pratnje, opisujući trenutak kada je Bagarić ugledao praznu binu. "Onda ćeš ti pevati", zaurlao je, ciljajući pištoljem u Lazara Rodića. Između udaraca pištoljskom cevi, Bagarić je Rodića prisilio da prvo peva, zatim skakuće plesnim koracima, da sedne, opet ustane, legne... Prema kasnijim, neproverenim pričama, policijsku patrolu koja je u lokal stigla oko pet sati ujutro poslao je Sliško od kojeg je četvrti brat Roko Rodić mobilnim zatražio pomoć. Čim je ugledao policijsku uniformu, Bagarić je, iznenada trezan, priseban i pitom kao janje, sam predao pištolj koji je neznatno prije gurao u Rodićeva usta.

Ubijen je s leđa, drugim pištoljem koji je skrivao u torbici za pojasom i koji mu je odatle bio ispao, navodno, dok je pod policijskom pratnjom već koračao po blatnom puteljku prema policijskom kombiju. Kako će pisati u obdukcijskom nalazu, taj Bagarićev pištolj dograbio je jedan od braće Rodić i "kralja kocke" ubio ispalivši mu dva metka u glavu. Drugi je odnekud izvukao "agram" i u Bagarićevo već nepomično truplo još ispalio celi šaržer. Godine 2003. suđenje Bagarićevim ubicama okončano je neobično blagim kaznama. Svi osim jednog Rodića proglašeni su nevinima.

(Espreso/Express)