TI LI SI TAJ VAJFERT? Imao je rudnik, pomagao narodu, A ONDA MU JE U KANCELARIJU UŠAO SNUŽDENI SELJAK!
Đorđe Vajfert, Foto: Wikipedia

život velikog dobrotvora

TI LI SI TAJ VAJFERT? Imao je rudnik, pomagao narodu, A ONDA MU JE U KANCELARIJU UŠAO SNUŽDENI SELJAK!

Iako je izgledalo da je bio neuništiv, Vajfertovi životni problemi počeli su kada se latio posla u pronalasku rudnog bogatstva.

Objavljeno:

Čovek koji se nalazi na novčanici od 1.000 dinara je ujedno i čovek koji je zadužio srpski narod toliko da nepresušna priča o njemu verovatno nikada neće moći da pokaže koliki je trag ostavio. Jedni kažu da je bio pivar, drugi industrijalac i dobrotvor. Jedno je sigurno - ime Đorđa Vajferta bi trebalo izgovarati sa mnogo poštovanja.

Đorđe Vajfert je rođen u Pančevu, tadašnjoj Austrougarskoj 15. juna 1850. godine. Njegova majka Ana i otac Ignjat bili su Nemci, katolici. Vajfertov deda se doselio u Pančevo početkom 19. veka iz Vršca. Inače su poreklom iz Gornje Austrije. Deda Đorđe, po kome je industrijalac i dobio ime, okušavao je sreću prvo kao trgovac, a zatim kao pivar.

Mladi Đorđe Vajfert je oduvek sanjao da živi sa one druge strane Dunava, pa su mnogi pričali da je bio poreklom Nemac - ali dušom Srbin. Ipak, srpsko državljanstvo jedva je dobio. Zahvaljujući sposobnosti i marljivosti dopao se knezu Mihailu Obrenoviću. Knez se zauzeo i Vajfert se preselio u Beograd. Bio je jedan od najbogatijih, ako ne i najbogatiji čovek u Srbiji i jedan od najvećih industrijalaca u Jugoslaviji.

Od kako je došao u Beograd, činilo se da je rođen za velike stvari. Otac mu je dao da posluje sa Kneževom pivarom i to se ispostavilo kao pravi potez. U svojoj 23. godini, nakon što je dobio srpsko državljanstvo, Đorđe kupuje plac na brdu Smutekovac, današnjem Topčideru. Ovde podiže novu pivaru koja je danas poznata kao Beogradska industrija piva – BIP.

Zbog silne želje da bude "običan", pokušavao je da izgubi austrijski naglasak, pomagao siromašnom stanovništvu i nikada nije želeo da uđe u politiku. Nema sumnje da je u Srbiji bilo i bogatijih ljudi od Vajferta, ali ne i privrednika s toliko preduzetničkog duha, koji bi novac sticali i ulagali u nove privredne poduhvate i toliko darežljivo i nesebično ga poklanjali svom narodu.

Bankrot

Iako je izgledalo da je bio neuništiv, Vajfertovi životni problemi počeli su kada se latio posla u pronalasku rudnog bogatstva.

Obožavao je da luta po brdima i traži rude. Nema sumnje da je rudnik uglja u Kostolcu otvorio jer mu je ugalj zaista bio potreban za rad pivare u Beogradu. Kamo sreće da je ostalo samo na tome! Od srpske Vlade tražio je, i dobio, pravo da istražuje rudna nalazišta u Srbiji. Od tada je češće bio po jarugama nego u Beogradu. Besomučno je provodio dane po lošem vremenu i za sobom vukao inženjere i kopače, kupovao alat, podizao čitava rudarska naselja, železničku prugu... Sve je bilo uzaludno. Razočaranje je i rudnik olova "Sveta Ana" na Deli-Jovanu. Tanka je žica i u rudniku "Sveta Varvara" na Peku. Istražuje se na Miroču, Rudniku, u Zlotu... Novac je oticao kao iz kabla.

Priča se da je Vajfert zbog bankrotstva pomišlja i na samoubistvo, a onda je pukla bruka čitavim Beogradom. Ipak, mudri Đorđe nije gubio pribranost. Obukao je najbolje odelo, nakrivio šešir i uzeo menicu u ruke.

S menicama je zajmio od banaka. Na svu sreću, pivo je vraćalo dugove! Prema tekstu u "Politikinom zabavniku", jednom je u trgovačkoj banci zatražio ni manje ni više nego 50 hiljada dinara u zlatu i to u trenutku kada su mu sve beogradske banke okrenule leđa. Činovnici su pomislili da je poludeo. Direktor Trgovačke banke Miloš Tucaković uzeo je menicu i bez reči stavio paraf. Ni slutio nije da je tim novcem pomogao otvaranje borskog rudnika jer je Vajfert upravo tu uložio celu svotu.

Van svake sumnje je da je Đorđe Vajfert otkrio pravo i glavno rudište bakra u blizini Bora, a time, slobodno rečeno, i Borski rudnik. On je 1903. postao i njegov prvi vlasnik. Vlasništvo, međutim, nije zadržao ni punu godinu dana. Za potpunu eksploataciju rudnika bio je potreban ogroman kapital. Pomoć je našao u Francuzima, a oni su, opet, mogli da izguraju stvar do kraja ako se osnuje akcionarsko društvo. Tako je i učinjeno: nastalo je "Francusko društvo borskih rudnika" sa osnovnim kapitalom od 5,5 miliona zlatnih francuskih franaka podeljenih u 11.000 akcija. Vajfert je dobio 3.300 akcija i na ruke više od milion zlatnih francuskih franaka.

Takvom čoveku više nije bilo teško da postane guverner Narodne banke Srbije.

Pomagao narod i otadžbinu

Vajfert je čovek koji je zaista voleo državu u kojoj je živeo. Bio je dobar jahač i kao srpski konjanik učestvovao je u ratovima. Žalostan što ne može da se lati oružja u balkanskim ratovima, poslao je srpskoj konjici na dar vagon piva. Tokom Prvog balkanskog rata 1912. platio je za 60.000 vekni hleba koje su bile podeljene izgladneloj sirotinji.

Pošto nije imao potomstva, za života je delio ono što je stekao.

Beogradskom univerzitetu poklonio je vrednu numizmatički zbirku od 14.114 primeraka pretežno antičkog novca. Muzeju grada ostavio je čuvenu zbirku slika, skica i akvarela starog Beograda. U dobrotvorne svrhe poklanjao je imanja, dobile su ga i stare dame za dom na Dedinju, a dao je izdašnu donaciju za izgradnju zgrade Srpske akademije nauka i umetnosti. I kada bi ostajao bez pare u džepu bio je u stanju da pozajmi novac da bi ga nekome poklonio. Na opasku da nije štedljiv odgovarao je: "Treba davati da bi se opet steklo".

Anegdota iz vremena kada je bio guverner Narodne banke

Jednom prilikom, dok je bio guverner, Vajfertu je u kancelariju banuo seljak sa juga Srbije. Došao je u Beograd u potrazi za egzistencijom. Imao je nešto ušteđevine, ali mu je nedostajalo oko 500 dinara da otvori gostionicu. Onako priprostom, neko mu je rekao da do novca može da dođe putem menice. Potražio je prvu banku i tamo, videvši ga, odluče da ga nasamare. Pošalju ga u Narodnu banku da mu menicu potpiše "neki" Vajfert.

Provukao se seljak i pored portira, našao kancelariju "tog nekog Vajferta" i pravo s vrata:

- Ti li si taj Vajfert koji potpisuje menice?

Vajfert je odmah shvatio da je nesrećni čovek nasamaren, ali ga je oduševila njegova otvorenost i prostodušnost. Saslušao ga je, osmehnuo se i setio svoje pozajmice od 50.000 dinara u zlatu. Potpisao je na menici da on lično garantuje za vraćanje duga.

Seljak se vratio u banku i tresnuo menicu šalterskom službeniku.

Đorđe Vajfert je umro 1937. u 87. godini u svojoj vili u Beogradu.

Bonus video:

(Espreso.co.rs/Alo.rs)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.