Vukovar, jedna priča: Bio sam u Hrvatskoj 1991, pucao sam i ponosim se time! (3. deo)
Foto: AP

bilo jednom u sfrj

Vukovar, jedna priča: Bio sam u Hrvatskoj 1991, pucao sam i ponosim se time! (3. deo)

Mi u kući, u onu pored nas rokne granata, čuješ kuknjavu i ciku i plač i jauk, a mi se krstimo, molimo, cvilimo i opraštamo sa životom

Objavljeno: 16:13h
Saša M. Stajić

Ako je nešto bilo nečasno u ratnom Vukovaru, to je bila krađa (ne računajući ubijene i prognane). Svega i svačega, hrvatske i srpske imovine. Ali prvo o nečemu drugom.

Jedno od prvih sećanja na taj decembar 1991. jeste miris. Spaljenog ljudskog mesa.

Svuda unaokolo i dalje su bili leševi. Sa svih strana. U uniformi, civilki, goli i bosi.

Vukovar je pao krajem novembra, mi, niški septembarci, tamo smo stigli 4. decembra, ali je Trpinjska cesta i dalje bila groblje tenkova JNA.

foto: Printscreen/Youtube

Onako zaglavljeni u tesnim vukovarskim uličicama ostali su da svedoče kao spomenik gluposti onih koji su ih tamo slali, nezgrapne i velike da ne mogu da se okrenu i izmanevrišu.

Vukovar, jedna priča: Kako sam otišao u rat 1991. kao kovrdžavi dečak, a vratio se kao matori debeli ćelavac! (1. deo)

Za divno čudo, imali smo svu slobodu da šetamo vukovarskim ulicama. Slavonija vam je kao Vojvodina: sve ulice se lome pod uglom od 90 stepeni.

foto: Profimedia

Vukovar je tako temeljno bio razoren da bi mu i Drezden iz 1945. pozavideo. Kamen na kamenu nije ostao. Centralne gradske ulice bile su prekrivene šutom s otpalih fasada. Gde god pogledate - srušene zgrade, kuršumima izrešetani zidovi, tenkovskim plotunima probijene kuće.

Vukovar, jedna priča: Kako je nesposobna jugo vojska upropastila Srbiju i ko voli miris napalma u ranu zoru? (2. deo)

I usred svog tog haosa, organizovana pljačka. Vojska je tad još uvek nosila zelene SMB uniforme, one maskirne dužili su samo specijalci. Od kojih su najuočljiviji bili Arkanovci. Kako se pričalo, među prvima su "oslobađali" grad, pa im je prvima i pripala ta "čast" da "očiste" Vukovar.

OK, znate da Espreso ima aplikaciju. Niste znali da je od danas još bolja!

Što su i činili. Scena: šetamo nas nekoliko onim apokaliptičnim ulicama, poželimo da skrenemo levo, kad cvrc, ne može. Ispred nas rampa, ispred rampe maskirni s puškom na gotovs.

- Gde biste vi, pita suvo i kratko.

- Tamo, pokazujemo glavom na ulicu koja je zatvorena rampom.

- Neće moći, razminiramo.

Aha, OK. Taman progutaš priču o čišćenju kuća od mina (čega je bilo, pričali nam ljudi da su Hrvati gomilu kuća minirali tako da kad bi onaj koji uđe u nju i povuče kvaku od vrata ostao na licu mesta mrtav od eksploziva), kad ono 200 metara dalje ugledamo sledeći prizor: dvojica maskirnih, drugari onog na rampi, uprtili na rame frižeder i iznose ga iz kuće.

Sledeća dvojica "razminiraju" televizor, pa još dvojica s nekim trećim komadom nameštaja ili tehnike.

foto: Printscreen/Youtube

E, tako vam se "razminirao" Vukovar tih prvih dana po "oslobođenju"...

Idemo dalje s krađom. Vukovar je, kao svaki bolji grad u rahmetli Jugoslaviji, elektro-instalacije oblagao bakrom. Bakar je vazda bio na ceni. Kad su očišćene sve kuće i stanovi, prešlo se na bakar. Pod okriljem noći neki od nas s kopačima i ašovima riljali bi ulice, vadili one cevi, s njih skidali bakar i prodavali ga istim onim crnoberzijancima koji su nam valjali "hajneken" i ribu po basnoslovnim ciframa.

U istoriju beščašća ostaće upisano i ovo: pljačkane su i srpske kuće. Ono Srba što je ostalo u gradu znalo je da zatekne obijen stan iz koga je izneto sve što vredi. Gledao svojim očima i nisam mogao da verujem.

foto: Profimedia

Neki lokalni baron imao je trip da skuplja klavire. Ulazio je u sve dobrostojeće vukovarske (hrvatske) kuće i iz njih vadio pijanina. Jednom sam mu bio u ogromnoj garaži, klavira je bilo na desetine, broja im se nije znalo.

Drugi je, pak, vadio zlatne zube iz mrtvih ljudi i topio u zlatnu kuglu, koja je, kako je rat odmicao, bivala sve veća i veća. Na kraju je poprimila obrise pristojne fudbalske lopte. Prava zlatna lopta kakvu sanjaju Ronaldo, Mesi ili Papen, koji je tih godina bio najblistavija evropska zvezda.

foto: AP

Fudbal, da. Ne mirišem ga previše, uvek mi je basket bio bliži srcu, ali šta će vojska kad nema šta da radi do da igra ili gleda fudbal. Igrali smo tako jednom, lopta odlete negde daleko, ja za njom i odjednom se sapletem o nešto. Opsujem naglas, kad ono - truplo neke mrtve žene s mrtvim detetom u ruci me saplelo.

Mozak mi je saplitala i sledeća priča: ekipa koja je ulazila u hrvatska sela pričala nam je da u jednoj od peći našla bebu ne stariju od šest meseci. Sprženu.

Onaj kapetan Stanić, sećate ga se, e pa taj je mrzeo sve što nije po PS-u. A po PS-u nije bilo gledanje derbija između Partizana i Zvezde, koji smo nekako skarabudžili uz pomoć akumulatora i najmanjeg televizora koji možete da zamislite. Čim je saznao da mu deset vojnika bleji u portabl TV u onoj gvožđuriji, naredio je uzbunu.

U nekom trenutku preselili su nas s onog poljoprivrednog gazdinstva u predgrađe Vukovara Lužac. To su bili bezbrižni dani. Doduše, bilo je i jezivih.

Vojnička disciplina, na radost svih nas, malo je popustila. Tih nedelja nisam izlazio iz majstorskog kombinezona i crvenih starki, a i brada mi je bila poduža (ne da bih glumio četnika).

S jednim od Crnogoraca, rođakom fudbalara Saveljića i onog Monteniggera što je kasnije nastradao u saobraćajki, postao sam jako blizak. Pikali smo basket kad otopli, imali smo neki APN 6 kojim smo jezdili po šumi koja odvaja Vukovar i Lužac. Drugi su išli na pecanje na obližnju reku.

foto: Profimedia

Svi smo, međutim, hasali jedno te isto, jer je to jedino bilo na meniju. Drnč. I za doručak i za ručak i za večeru. Onima koji nisu bili u vojsci drnč bih ukratko opisao kao najmasnije neukusno jelo na svetu. Epilog, bar u mom slučaju: za nekoliko meseci liniju, godinama tesanu na košarkaškim treninzima, upropastio sam s 34 kilograma viška. Rođena me majka nije prepoznala kad sam otišao na prvo ratno odsustvo.

U međuvremenu, oko Nove godine, majka je, zahvaljući činjenici da je radila u velikoj fabrici koja je šila uniforme za Vojsku, uspela da se dokopa Vukovara. U auto kojim je došla spakovala je celo prase, par torti, gomilu salata, kiflica, pita i ostalih đakonija koje su nam tu novu 1992. bar na trenutak učinile normalnom.

Nije normalno bilo ono što sam saznao kasnije. Da bi uopšte došla do nas i videla svog sina, koga nije čula skoro mesec dana (telefoni ne rade, pisma putuju godinama), od brige sluđena žena morala je da potplati tamošnjeg gospodara života i smrti, koji je na kraju završio u Haškom tribunalu. Mrzeo sam tu njušku godinama i ma koliko bezdušno ovo zvučalo, nimalo mi nije bilo žao kad sam nedavno čuo da je umro.

foto: Promo

Odrao je, naime, moju majku za 500 maraka, a onda pred nama izigravao humanitarca i dobročinitelja koji misli o svojoj vojsci.

U te dobročitelje slobodno svrstajte i one koji su nekom Hrvatu odsekli jezik i takvog ga, ludog, ostavili da baulja po ulicama Lušca. Pa kad god u rokanju pogine neko naš, nađe se junak koji ga prebije na mrtvo ime.

Bila je i neka mlada Hrvatica koja je tu ostala da neguje bolesnog, nepokretnog oca. Svaki dan bih je viđao na ulici, ugašenih očiju. Kako se pričalo, bila je meta višestrukog silovanja.

Sad će neko reći: gade, i oni su takve stvari radili nama. Ne sumnjam, pišem o onom što sam video i čuo.

A kako je rat u praksi izgledao?

Dopala bi nas prva linija fronta s vremena na vreme. Nije bilo naivno. Redovno gađanje artiljerijom po civilnim položajima. Mi u kući, u onu pored nas rokne granata, čuješ kuknjavu i ciku i plač i jauk, a mi se krstimo, molimo, cvilimo i opraštamo sa životom.

Oni koji su 1999. doživeli bombardovanje Srbije znaju o čemu pričam (slična mi se stvar desila u okolini Preševa te iste `99. godine, kad su me mobilisali, ali o tome nekom drugom prilikom).

foto: AP

Da li se pucalo? I te kako. U mom slučaju, cev puške bila je podignuta ka krošnjama drveća. Možda sam sad manji Srbin u očima mnogih, ali zaista nisam mogao da živim s mišlju da je taj kuršum značio da neku osobu moram da nosim na duši.

Bilo je i smešnih momenata. Radio-vezom preko BVP-a i tenkova uhvatimo frekvenciju, pa krenemo da se pičimo s Hrvatima. S majki i sestara u nekom trenutku dođemo do Zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka.

Gde su tu žene, pitaće se neko. Bila jedna jedra Slavonka u koju smo apsolutno svi bili zaljubljeni, ali niko nije smeo da joj priđe. Rat je jbg, imaš izgovor.

Mnogo se pilo tih dana. Na moje oči par dobrih prijatelja postali su notorni alkoholičari, posebno Mađar i Crnogorac. To koliko su oni posle nekog vremena mogli da popiju graničilo se s naučnom fantastikom.

U armiju sam otišao kovrdžav, a već u martu 1992. kosa je krenula da me napušta. Sve veći zalisci do kraja vojnog roka postali su rupa na glavi. Koliko u tome ima udela sve što mi se desilo, a koliko porodična ćelavost, procenite sami.

Ima još jedna epizoda za kraj. Ta nova 1992. otkrila mi je R.E.M, "C.A. blues" Mike Oklopa i "Galeba Džonatana Livingstona".

Prve smo gledali na MTV (na TV-u koga smo se u međuvremenu dočepali), dok sam potonje dve knjige "zadužio" u vukovarskoj biblioteci. Smeštena u centar grada, bila je razorena kao i sve oko nje. Obožavao sam da gluvarim tamo, kopam po gomilama razbacanih izdanja i izranjam bisere koje sam uvek hteo da čitam. Tako sam i fasovao Oklopa i Galeba.

Dan po dan, tek, 22. maja 1992. stigla je naredba kako se vraćamo u Srbiju. Neko je u BVP spakovao TV, neko one duple kasetaše, tako popularne u to vreme, a ja par ploča, Alan Fordova i Dilanove pesme, skupljene u žutu knjigu na engleskom, izvađenu ispod peći naftarice.

Ta knjiga i danas miriše na naftu, a na njenoj prvoj stranici ispisano je sledeće ime: Željko D. Tićak.

Željko, ako čitaš ovo, javi se, molim te, najradije bih ti vratio Dilana.

P. S.

Kad smo se vratili u Niš, kasarnu "Stevan Sinđelić" zamenio je "Filip Kljajić". Dobio sam desetarske čvarke, zadužio "junce", maltretirao ih malo strojevim korakom na pisti, pokušavao da skinem onih 34 kg viška i generalno, trudio se da se vratim u normalu. S promenljivim uspehom.

Okolnosti mi nisu išle na ruku. Država u kojoj sam rođen u krvi je ugušena, a sve što je činilo koliko-toliko pristojnim mestom za život nestalo je kao da ga nikad nije bilo: moral, čast, poštenje...

foto: Printscreen/Youtube

Nagledao sam se švercovanja vojnog goriva, unižavanja vojske, ljudskog posrnuća na svim mogućim poljima i u svim mogućim situacijama.

Nekim našim drugarima rata izgleda nije bilo dosta, pa su se prijavili u (niške) padobrance i otišli da ratuju u Bosni. Jedan je poginuo, jedan poludeo, a jednog sam pre par godina sreo, radi kao konobar na splavu.

Ali, o tome, možda, nekom drugom prilikom...


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.