NAJTUŽNIJA LJUBAVNA PRIČA! LJUDMILA JE 15 GODINA PROVELA U GULAGU: Udala se za jugoslovenskog oficira, ali je platila visoku cenu! (FOTO) (VIDEO)
Foto: Printscreen/Youtube/Profimedia

KAKVA PRIČA!

NAJTUŽNIJA LJUBAVNA PRIČA! LJUDMILA JE 15 GODINA PROVELA U GULAGU: Udala se za jugoslovenskog oficira, ali je platila visoku cenu! (FOTO) (VIDEO)

Ljudmila Aleksejevna Hačatrjan je zbog sentimentalne veze sa jugoslovenskim oficirom, upućenim u Moskvu na vojnu akademiju 1948, petnaest godina provela u zatočeništvu u gulagu u Sibiru. Svog dragog više nikad nije videla...

Objavljeno:

Na samom izmaku prošle godine, 28. decembra, Ju-Es-Ej tudej, ugledni američki dnevnik namenjen tržištu u celom svetu, objavio je priču „Zbog zabranjene ljubavi upućena u gulag: žena koja je preživela surovi sovjetski logor opisuje jezive dane u zatočeništvu“.

Od petnaest miliona ljudi koji su prošli kroz Staljinove logore, danas ih je u životu oko 3.500. Jedna od njih, Ljudmila Aleksejevna Hačatrjan, ispričala je novinaru kako je zbog sentimentalne veze sa jugoslovenskim oficirom, upućenim u Moskvu na vojnu akademiju 1948, bila zatočena u Sibiru. Svog dragog više nikad nije videla...

Članak u američkim novinama prilagođen je prosečnom anglosaksonskom čitaocu: prilike su pojednostavljene, a likovi opisani grubim potezima, i Ljudmila Hačatrjan mogla je, što se njih tiče, da preživi i brodolom „Titanika“, ili da bude prvi putnik „Orijent ekspresa“, sve to u istu rubriku ide. Za nas, međutim, Ljudmilina sudbina i sudbina njenog ljubavnika, čije ime američki novinar ne pominje, šekspirovski je slojevita. Kroz priču o njima dvoma prelamaju se politika i svakodnevni život, odnos između dva naroda i dve države, ljubav i smrt... i sve to staje u Jesenjinove stihove na kraju „Ane Snjegine“: „Daleki dragi dani nesveli!... / Nikad da mine ta slika i glas. / Tih godina smo mi svi voleli, / ali su, bogme, / voleli i nas.“

POSLEDNJI LUKSUZ KOJI SU VIDELI Priča o toj ljubavi počinje dok Drugi svetski rat još traje. Februar je 1945. Tito naređuje da se u svim republikama odaberu omladinci koji će biti upućeni na školovanje u bratski Sovjetski Savez, i to se naređenje izvršava odmah. Izabrani pitomci, partizani prekaljeni u borbama i nesumnjive vere u komunizam, dobijaju najbolje uniforme koje se u tim trenucima mogu naći u njihovim jedinicama i stižu u Beograd, neretko se probijajući i kroz teritorije koje drži neprijatelj. Dva meseca je bilo potrebno da se okupi grupa od dvestotinak partizana. Naš junak - recimo i njegovo ime, sada kada smo uokvirili scenu - zvao se Radojica Nenezić i pripadao je drugom ešalonu oficira koji su upućeni na školovanje u SSSR; bio je upisan na akademiju „Frunze“, zajedno sa Franjom Herljevićem, Milošem Šumonjom, Markom Peričinim Kamenjarom... koji će, svi odreda, docnije stići do čina general-pukovnika i ostvariti sjajne vojničke karijere. Život Radojice Nenezića u mladosti je bio tipičan život budućeg revolucionara. Stigao je da se rodi u jednom selu kraj Nikšića malo pre nego što su mu roditelji, posle Prvog svetskog rata, iz crnogorskog krša kolonizovani u bogatu Slavoniju. Tu je, oko Vukovara i u Osijeku, završio nešto škole, ukupno osam razreda, jer su mu roditelji rano umrli, pa je morao da se vrati u selo i poljoprivredom prehranjuje mlađu braću i sestre. U komunističku omladinu primljen je kao sedamnaestogodišnji mladi seljak, a tri godine docnije, 1940, postaće i punopravni član partije. U rat je otišao kao običan borac, a vratio se kao komandant divizije koja je 8. maja 1945. prva ušla u Zagreb! I onda: akademija „Frunze“, Moskva! Tu mu se desila - ljubav!

foto: Printscreen/Youtube/Музей истории ГУЛАГа

Naša junakinja, koja od početka ovog teksta strpljivo čeka da postavimo kulise i mlađim čitaocima izložimo okolnosti u kojima je bilo moguće da zbog ljubavi prema našem junaku bude odvedena u logor, tada je još nosila devojačko prezime Jermilov: Ljudmila Aleksejevna Jermilov. Tih prvih posleratnih godina život joj je bio lep: jedinica, otac artiljerijski oficir, brižna majka, zaseban stan u vreme kad je većina Moskovljana živela u „komunalkama“ (zajedničkim stanovima u kojima je jedna porodica imala pravo na jednu sobu)...

SVE SU SE ZVALE IRINE Uslovi u kojima su živeli i radili jugoslovenski studenti - a bilo ih je na svim fakultetima, od agronomije, preko filozofije, do glume (među poslednjima je bio i Stevo Žigon) - bili su veoma teški: neki su spavali na podu, grejanja nigde nije bilo, a najčešće su bile pritužbe na hranu: čaj, kupus, čaj, kupus... Veljko Vlahović, jedan od ideologa Komunističke partije i najbližih Titovih saradnika, naivno ih je lagao da to nije zbog siromaštva, već su takvi obroci rezultat proračuna potrebnih kalorija na naučnoj bazi! Izuzetak su predstavljali polaznici najelitnije visoke vojne škole, akademije „Vorošilov“ - od 1944. do 1948. ukupno 27 Titovih generala i pukovnika. Bili su smešteni u udobnoj zgradi u centru Moskve, dobro se hranili, imali pristojnu „platu“ i, što ih je najviše razlikovalo od drugih, imali su neograničenu slobodu kretanja. Ali, videćemo malo kasnije, đavo će baš zbog toga doći po svoje... U jednom izveštaju rukovodstvu Komunističke partije u Beograd piše da je „umrtvljavanje svakog partijskog rada imalo za posledicu opadanje discipline, dovelo do pojava svađa, tuča, nepravilnog držanja prema ženama...“ Na drugom mestu pominje se „slabo moralno držanje“, odnosno „nedozvoljene veze sa ženama“. Žena je, naime, posle velike pogibije u ratu, bilo nesrazmerno više nego muškaraca. Bilo je sela i varoši u kojima nije bilo muškarca starijeg od četrnaest godina! A pitomci, iako visokog čina, bili su samo mladi muškarci tek izašli iz rata. Pozornica za dramu bila je postavljena... General-pukovnik Ðoko Jovanić, narodni heroj, ratni komandant legendarne Šeste ličke divizije, komandant Zagrebačke vojne oblasti u vreme Maspoka, zamenik načelnika Generalštaba... bio je u onoj grupi Titovih oficira koji su upućeni na akademiju „Vorošilov“, zajedno sa Pekom Dapčevićem, Arsom Jovanovićem, Slavkom Rodićem...

foto: Profimedia

Nin je 2000. godine objavio razgovor novinara Milana Šarca sa Jovanićem, a mi ovde navodimo jedan odlomak: „Posle izvesnog vremena Ðoko mi je govorio i neke pojedinosti, više nego samo zanimljive. Recimo, sa školovanja u SSSR; o svom poznanstvu sa „prelepom Irinom“, koja se u njega zaljubila. Ona mu je pričala da su sve devojke koje idu sa njima - generalima poslate od KGB sa zadatkom da im sve učine po volji, da ih osvoje, da ih vrbuju za rusku obaveštajnu službu. U tome su imale uspeha. Zavrbovale su neke od generala, koji će ‘ljubav’, po povratku u zemlju, platiti glavom. Pričao mi je kako je imao pet devojaka (...) Zatim mi je pričao o generalu Arsi Jovanoviću, koji je pred rat bio poručnik u Sarajevu. Bio je veoma inteligentan i sposoban oficir, ali težak čovek. Kad su bili u Rusiji, Arsa bi uhvatio dve devojke i u uniformi generala šetao Moskvom. Na partijskom sastanku Jovanić ga je kritikovao, a Arsa je skočio da se bije.“

VENČANJE U AMBASADI Ljubav između sedamnaestogodišnje Ljudmile i osam godina starijeg Radojice rodila se prilikom slučajnog susreta pred vratima lekarske ordinacije. Imali su i stalno mesto za sastanke - trg Crvena kapija. Lep par brzo je pao u oči milicionerima, pa su počeli da ih obaveštavaju: „Još nije stigao onaj tvoj“, „Ljudočka je bila, rekal je da će brzo da se vrati...“ i tako, kako već biva kod mladih ljudi. Osamdesetšestogodišnja Ljudmila Hačatrjan nije američkom novinaru pričala ove detalje, ili ih on nije smatrao važnim navođenja, ali zabeleženi su na snimku koji se čuva na internetu, u virtuelnom Muzeju istorije gulaga. „On je meni pričao o borbama protiv Nemaca u kojima je učestvovao zajedno sa Crvenom armijom, a ja sam izigravala njegovu učiteljicu ruskog; ispravljala sam njegov pogrešan izgovor i osećala sam se odraslo...“ Mladi jugoslovenski oficir u duši je još bio slavonski paor: eto, završava visoke škole, ima siguran posao, samo još da se oženi... A devojka je „iz dobre kuće“ - iz „prve zemlje socijalizma“. (Mada, ne treba isključiti ni ljubav.) Ali devojka nije bila punoletna, a u „prvoj zemlji socijalizma“ to je bio uslov za izlazak pred matičara. U FNRJ, međutim, granica za stupanje u brak bila je šesnaest godina. Radojica Nenezić otišao je kod jugoslovenskog ambasadora Vladimira Popovića Španca (eno mu danas ulice na Novom Beogradu) i ispričao mu celu priču. „Vladimir Popović bio je tronut... I mi smo se, tako, u ambasadi venčali“, zabeleženo je na onom snimku Muzeja istorije gulaga. Iste te 1947. godine, na njenom izmaku, Radojica Nenezić završio je školovanje na akademiji „Frunze“; po pravilima koja su tada važila, morao je odmah da se vrati u Jugoslaviju. Ljudmila Aleksejevna Hačatrjan: „Radojica je imao dobar plan, ja se to ga nikad ne bih setila: da u Moskvi zatrudnim i da otputujem za njim u Jugoslaviju da bih se porodila i da onda ostanem da živimo zajedno.“ Ali čovek snuje, a bog određuje. I Rusi imaju sličnu: „Человек предполагает, а Бог располагает“. U međuvremenu je u SSSR usvojen zakon - sa retroaktivnim dejstvom! - kojim se zabranjuje brak sa strancima. Njihovo venčanje u ambasadi tako je - poništeno! Radojica se sa još dvojicom drugova, koji su se takođe oženili u Moskvi, u Beograd vratio avionom. „I tako, na aerodromu ‘Vnukovo’, bile smo nas tri ‘udovice’ i tri mlada muškarca u naponu snage koji nisu mogli ništa da urade da izmene svoju nesrećnu sudbinu... Radojica je u avion ušao poslednji. Kad su se za njim zatvorila vrata, to je bilo kao da se spustila kamena ploča na grob...“

ŠEST GODINA DO VEČERE Nije daleko od istine, jer brzo je, za nekoliko meseci, došla Rezolucija Infrombiroa, svađa Staljina sa Titom zbog koje su stradale hiljade, a njima nije bilo ništa. Ogromna većina jugoslovenskih studenata na brzinu se vratila u zemlju, a oni koji su stali na sovjetsku stranu, osudili su sebe na gorku emigrantsku sudbinu. (Načelnik Generalštaba JNA Arso Jovanović, što je u generalskoj uniformi šetao sa dve devojke Crvenim trgom, prema zvaničnoj verziji, ubijen je na granici sa Rumunijom u pokušaju da iz FNRJ pobegne na istok. Nezvanično, likvidiran je u zatvoru, kao špijun...) Sve veze između Moskve i Beograda su prekinute. Ali mladost je jaka i Ljudmila nije htela da se preda. Preko jedne službenice ambasade Italije u Moskvi, za koju joj je žena jugoslovenskog vojnog atašea rekla da je poverljiva, pisala je Radojici u Beograd. Da ga voli, razume se, i da je upisala studije italijanskog jezika. Pa će tako jednom dobiti dozvolu da ode na praksu u Italiju, a odatle do Dubrovnika... šta je to, očas posla... i opet će biti zajedno. Ne znamo kako bi mladi oficir Radojica Nenezić postupio da je ovo pismo stiglo do njega i nećemo - iz poštovanja - nagađati. Ali moramo reći da se i za mnogo manje od primljenog pisma iz SSSR u to vreme išlo na Goli otok, a o odgovoru da i ne govorimo! Pravovremeno odnošenje pisma organima bezbednosti najmanje je što je trebalo uraditi! Kažemo, nepotrebno je nagađati, jer pismo nikad nije otišlo iz Moskve - završilo je u rukama KGB, ili kako se već tada zvala sovjetska tajna policija, a osamnaestogodišnja Ljudmila Aleksejevna, tada Jermilova, uhapšena je. „Nema potrebe da nosi stvari sa sobom, vratićemo je do večere“, rekli su islednici njenim roditeljima tog novembra 1948. Vratila se 1954. jer je Staljin umro godinu dana ranije, pa su logori postepeno raspuštani! Šest godina je provela u logoru zbog „izdaje zemlje“. „Kakav brak? Živela si sa neprijateljem!“, rekao joj je islednik.

KRSTIĆ NA NASLOVNOJ STRANI Pred kraj zatočenja, uporno raspitivanje Ljudmilinih roditelja dalo je rezultat: saznali su da je živa i u kom je logoru, pa joj je otac stigao u posetu. Ispostavilo se da su komandant gulaga i on u ratu bili u istoj diviziji, pa je junakinja naše priče prebačena na rad u zatvoreničko pozorište... a dozvoljeno joj je i da prima pakete od kuće. U jednoj pošiljci, Ljudmili Aleksejevnoj stiglo je i nekoliko brojeva „Aganjoka“, ilustrovanog časopisa koji je veličao uspehe socijalizma. Naslovnica jednog bila je označena krstićem - to joj je obazriva majka skretala pažnju. A unutra, preko cele strane, fotografija susreta jugoslovenske i mongolske delegacije, i iza Horlogina Čojbalsana, mongolskog vođe, lep, u lepoj uniformi - on, Radojica Nenezić! „Oh, bože moj...“, uzdahne osmadesetšestogodišnja žena na snimku u Muzeju istorije gulaga kad priča o tom trenutku. Tada je, u logoru, gledajući sliku muškarca kojeg je volela, napisala pesmu: „Strašno je, jezivo, što sam te izgubila, i nemilosrdno što sam te opet našla. Pred kim da klečim i molim se da mi se sreća vrati? Papirnati susret tužan je, ti si živ, i potreban si mi kao pre...“

SUDBINA I PROTIV NJE Ljudmilini roditelji, kad je oslobođena, preselili su se u Ukrajinu, u Harkov. Majka ju je odvela u crkvu i naterala da se pred ikonom Bogorodice Kazanjske zakune da „nikada više neće ništa preduzeti da se opet sretne sa svojim Jugoslovenom“. Zaposlila se u harkovskom kulturnom centru, udala se i brzo ostala udovica, pa se udala opet, za Jermenina Hačatrjana, muzičara koji je i sam bio u gulagu - zbog ljubavi sa Nemicom! Rodila je sina koji je kao dete umro od leukemije, a od 1997. opet je udovica. Ali na zakletvu koju je dala majci brzo je zaboravila. Pošto je bila zadužena za organizaciju koncerata, upoznala je, a zatim se i sprijateljila sa Ðorđem Marjanovićem. Po njemu je početkom 1990. poslala pismo Radojici Neneziću, ali je pevač u aprilu pretrpeo moždani udar i pismo je ostalo neuručeno. Prilika se ukazala opet, pet godina kasnije, kad ju je posetio sin jedne poznanice iz Beograda.

„Pisala sam mu kakvu sam cenu platila zbog ljubavi s njim...“ Tada nije znala da je Radojica Nenezić umro šest meseci ranije. „Sudbina nije htela da mu moje pismo stigne.“ Ljudmila Aleksejevna Hačatrjan danas ima 87 godina i živi u Moskvi. Strastveni je pušač i svi su kadrovi njene ispovesti, pohranjeni u Muzeju istorije gulaga, blago zamagljeni zbog duvanskog dima. Radojica Nenezić umro je u januaru 1995. Nakon povratka sa školovanja u Moskvi nalazio se na dužnostima komandanta korpusa i armije, komandanta vojnog područja, načelnika uprave u Generalštabu JNA, predsednika Stalne ispitne komisije Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu.... Penzionisan je 1981. godine u činu general-pukovnika. U vreme raspada SFRJ, početkom devedesetih godina, bio je veoma politički aktivan u radu partije Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju, koju su predvodili generali JNA... ali to je već druga priča. Nismo uspeli da saznamo da li je ikada ikome pominjao „svoju severnjakinju“, kako joj je u Moskvi tepao. Ne znamo ni da li je se uopšte sećao... Nije ni morao, ona je i pamtila i volela za oboje.

PUT ZA MOSKVU Posebna kompozicija u kojoj su bili oficiri koji su krenuli na školovanje u Moskvu krenula je sa beogradske železničke stanice u pratnji dva sovjetska i dva naša oficira kao vođa puta. Putovali su preko Niša i Sofije, do Galca na rumunskom Dunavu. Odatle je počinjala ruska pruga, sa većim razmakom između šina, pa su prešli u nove vagone - ovog puta teretne furgone, sa slamom na podu i furunama za grejanje, da se voze kroz nepregledne ravnice i brezove šume. Između, kroz otvorena vrata, sa strahopoštovanjem su odmeravali razmere razaranja koje je SSSR pretrpeo: spaljena sela i razrušeni gradovi u kojima doslovce nijedna zgrada nije ostala cela. Procenjuje se da je u Drugom svetskom ratu poginulo 26 miliona stanovnika SSSR. Nemaca je, poređenja radi, stradalo sedam miliona, Britanaca 385.000, Amerikanaca 300.000... Devetog maja, kada je Nemačka kapitulirala, bili su negde ispred Moskve. Pucalo se u vazduh iz svih oružja, grlilo i ljubilo, i pilo, mnogo pilo, i nazdravljalo pobedi, a već sutradan njihov voz ušao je na stanicu „Kijevskaja“, jednu od šest, koliko ih je u Moskvi bilo.

foto: AP

„Upoznavanje realnosti sovjetskog društva za mnoge je značilo otrežnjenje od fascinacije koju su poneli iz domovine. Poražavajuće je delovala slika nezbrinutih boraca, ratnih invalida bez ruke, noge ili oka, heroja Staljingradske i drugih istorijskih bitaka Drugog svetskog rata...“, beleži u svojoj uzbudljivoj i akribičnoj knjizi „Od Staljina ka Sartru“ istoričar Miroslav Perišić. Njemu dugujemo i većinu drugih podataka o školovanju Jugoslovena u SSSR, navedenih u ovom tekstu. Od 1945. do 1947. godine 3.696 Jugoslovena pohađalo je oficirske, a 1.439 podoficirske škole. Odmah po dolasku, shvatili su da je „bratstvo po oružju“ prilično rastegljiv pojam: bivši partizani, listom učesnici borbi protiv Nemaca, od 1941. imali su kod sovjetskih oficira i instruktora isti tretman kao i Bugari i Rumuni, koji su se pobedničkoj strani našli tek kad ih je, u pohodu na Berlin, pregazila Crvena armija. Ponegde, kao u Kijevu na primer, smatrani su lenjivcima. Lekar je odbijao da ih pregleda, tvrdeći da imaju „jugoslovensku bolest“. Bili su rasuti širom velike zemlje, praktično odsečeni od jugoslovenske ambasade u Moskvi i od Jugoslavije uopšte - pisma su im bila zadržavana, a napuštanje mesta školovanja zabranjeno. Ponegde su im ruski načelnici škola zabranjivali i slušanje Radio Beograda i Radio Jugoslavije.

GULAG Za upućivanje u logor nije bila neophodna sudska presuda - bio je dovoljan nalog policijskog službenika koji je vodio istragu Aleksandar Solženjinicin knjigom „Arhipelag Gulag“ obavestio je 1973. zapadni svet o strahotama ovih logora (gulag je skraćenica od Glavna uprava za logore i kolonije popravnog rada), a sliku je upotpunio Varlam Šalamov svojim „Pričama sa Kolime“. Ne mali doprinos razobličavanju ideologije koja je prouzrokovala patnju miliona ljudi dao je i Danilo Kiš „Grobnicom za Borisa Davidoviča...“ Manje-više, sve se zna: većina zatvorenika u gulazima nisu bili politički zatvorenici, mada je njihov udeo bio značajan. Ljudi su mogli da završe u gulagu zbog dela kao što su sitna krađa ili pričanje viceva o vladinim zvaničnicima. Za upućivanje u logor nije bila neophodna sudska presuda - bio je dovoljan nalog policijskog službenika koji je vodio istragu. Između 1929. i 1953. u logorima ili od posledica boravka u njima umrlo je oko 1.600.000 zatvorenika. Rasformirani su posle Staljinove smrti 1953. godine, kada je na čelo SSSR došao Nikita Hruščov. O gulazima postoji mnogo svedočenja. Ovde ćemo navesti samo nekoliko redova iz sećanje druge jedne zatočenice, Jevgenije Ginzburg, opis ni po čemu dramatičan ni drastičan, takoreći crticu iz svakodnevice: „Nezagrijana kolibica sličila je na zajednički zahod, jer za obavljanje prirodnih potreba nikoga nisu puštali van, a kible nije bilo. Gotovo čitavu noć valjalo je prestajati; moralo se čekati na red da se posjedi na nekim skelpanim oblicama koje su zamjenjivale prične (ležajeve - prim. nov.). Tamo su nas utjerali ravno iz šume, mokre i gladne, oko osam sati navečer, a ujutro u pet pravo na raspored, pa opet u šumu.“

(Espreso.co.rs / Newsweek)


Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!
counterImg

Espreso.co.rs


Mondo inc.