SKANDAL, HOĆE DA UKLONE LEGENDARNU SKULPTURU NAJVEĆEG JUGOSLOVENSKOG VAJARA! Suluda inicijativa u ČIKAGU

U sklopu aktuelne i ponekad histerične epidemije "cancelovanja" svega što zasmeta nežnom "woke" svetonazoru, aktuelna je i kampanja protiv spomenika koje oni sa "istančanim njuhom za rasizam (i slično)" predodređuju za rušenje.

Na udaru je ovih dana, piše Jutarnji.hr, i spomenik jednog od najvećih svetskih vajara, Jugoslovena Ivana Meštrovića.

Prenosimo tekst Jutarnjeg lista:

"Na stranicama Chicago Monuments Project objavili su da razmišljaju o sudbini Spomenika Indijancima Ivana Meštrovića, jer je prema njihovom mišljenju - neprikladan. Odnosno, Meštrovićev je rad, kako navode na svojim stranicama, "među onim spomenicima od njih četrdesetak u Čikagu, o kojima je potrebna rasprava".

Napominju da nisu donesene konačne odluke o spomenicima, no da su izdvojili one za čiju je dalju sudbinu potreban javni dijalog te da je Meštrovićev rad predmet kritike zbog "romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca". Jedan je to od važnijih, ako ne i najvažniji spomenik ovog autora izvan zemlje.

Meštrović je skulpture Indijanaca, Strelca i Konjanika radio u Zagrebu, a u Čikagu su postavljene 1928. godine. Struka spomenike koje je finansirala Zaklada Benjamina Fergusona smatra jednima od najboljih ostvarenja spomeničke plastike, pisalo se da su "mišići konjanika gotovo anatomski realni". Specifično je za konjanike i da ne drže oružje u ruci.

O svemu razgovaramo s Barbarom Vujanović iz Atelijera Meštrović u Zagrebu, i Daliborom Prančevićem, koji predaje na Odsjeku povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Oboje će u ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji list reći da je njihova prva reakcija, nakon što su čuli što se sprema, bila - šok. Smatraju da se raspravlja o Meštrovićevu spomeniku koji, kako kažu "ni u kojem segmentu, formalnom i sadržajnom, nije upitan u smislu negativnoga prikaza pripadnika indijanskih starosedelaca". Kako nam govore naši sugovornici, "poverenstvo u Čikagu izdvojilo je četrdesetak spomenika koji, prema njihovu mišljenju, popularizuju osobe i događaje vezane uz rasizam, ropstvo, genocid ili netačan prikaz američkih Indijanaca. U vrlo šturom objašnjenju navodi se da su konjaničke skulpture Ivana Meštrovića problematične zbog svojeg romantiziranog i reduktivnog prikazivanja američkih Indijanaca".

Barbara Vujanović i Dalibor Prančević smatraju da, među ostalim, nije precizirano što u tom kontekstu znači romantiziranost, "možda njihova hiperdimenzioniranost koja je znak vremena, međuratnoga neoklasicizma i art-décoa, kojih je Meštrović bio karakteristični predstavnik. Nagost se prikazuje od antike. Antički prikazi nagih muškaraca ukazuju ne samo na njihovu fizičku snagu, nego i na njihove moralne vrijednosti. A izostanak luka i koplja zapravo predstavlja skulpturovu inventivnost i odmicanje od stereotipnih, romantičnih prikaza Indijanaca. To je već radio i na svojim konjaničkim statuama u prethodnom razdoblju”. Kako doznajemo, Muzej Ivana Meštrovića i Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu zajednički će sastaviti dokument, apel, koji će poslati spomenutom Poverenstvu. U njemu će iznijeti podatke koji ukazuju da je Meštrović tim spomeničkim projektom upravo veličao ideju starosedeoca. - Kako bi izbjegao stereotipe, odustao je od koncepta prikaza kauboja. Objasnićemo kontekst nastanka i važnost tog remek-dela art décoa. Nadamo se da će nam se supotpisivanjem pridružiti druge institucije i organizacije. Otvoreni smo za dalji dijalog i davanje informacija koje bi obogatile raspravu koja se trenutno odvija u Čikagu - govori nam dvoje kustosa te postavljaju pitanje o daljoj sudbini spomenika, jer, naime, sadreni modeli po kojima je spomenik izliven ne postoje, postoje studije i skice i ako bi spomenik uništili, bio bi nepovratno izgubljen.

Upoznati su, kažu Barbara Vujanović i Dalibor Prančević, "s novijim turbulentnim društvenim događanjima u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su se među ostalim odrazili i na javnu plastiku te uopšte muzejsku praksu i funduse. Spomenici koji na dvojben način predstavljaju kolonijalističku povest postaju predmet opravdane rasprave. Rasprava se treba odvijati i u stručnim i širim krugovima, no jednako tako treba se osvestiti da su spomenici sećanje, testament povesti koja se katkad nažalost, katkada na sreću ne može menjati”, pitajući se do koje granice treba ići to "čišćenje spomenika". Odnosno, njihovim rečima: "I antički spomenici veličaju ondašnje vladare i narode koji su ih podizali te nastavljaju unižavanje pokorenih naroda. Bismo li rimske slavoluke i egipatske piramide uklanjali jer i oni svjedoče izrabljivanju i istrebljenju određenih naroda i slojeva društva? Pojedini primeri javne plastike koji se referiraju na kolonijalističku prošlost bivaju demolirani bez prethodne javne diskusije, u jeku uličnih protesta i sukoba". Na pitanje je li riječ o najvažnijoj skulpturi našeg kipara izvedenoj izvan Hrvatske, odgovaraju sledeće: "Skiciranje je započeo u Sedinjenim Američkim Državama, gde je Ivan Meštrović u svom ateljeu modelirao ogledne skice i izlivao ih u gipsu, no u najvećoj meri Spomenik Indijancima je realiziran u Zagrebu - model je načinjen u ateljeu u Mletačkoj 8, izlivanje je izvedeno u livnici Akademije likovnih umetnosti, i sam je transport zagrebačkim ulicama predstavljao društveni događaj, spektakl. Izrazitom muskulaturom kojom se odlikuju tela Indijanaca i konja na kojima jašu, shematičnošću likovne forme koja je u funkciji izrazito dinamičkog elementa utkanog u koncepciju, Spomenik Indijancima u Čikagu doista je vrstan primer Meštrovićevog umeća, no i ponajbolji primer art déco javne plastike šireg svetskog konteksta". Skulpturi je prethodilo predstavljanje umetnika na nekoliko američkih izložbi, a podsetimo da se kasnije Meštrović i preselio u SAD. Izlagao je u američkim gradovima tokom 1925. i 1926. godine. Izložba koju je organizovao Art Institute u Chicagu izazvala je veliko zanimanje pa je umetniku ponuđeno da učestvuje u projektu podizanja novog javnog spomenika koji bi se referirao na povesni iskon američkog tla. Sve je to bio dio kampanje Benjamin Ferguson Funda vezane za oplemenjivanje grada umetničkim djelima. Delatnosti te Fergusonove zaklade i Umetničkog instituta međusobno su bile vezane jer su delili zajednički Odbor, tako da su se administrativni poslovi Zaklade odvijali preko ureda Instituta. Kako kažu naši sagovornici: "O prirodi spomenika dosta se raspravljalo, a u diskusiju je, naravno, bio uključen i sam Meštrović. Iz takve se rasprave najpre artikulisala ideja kako bi ovaj spomenički projekt trebao uključiti dve konjaničke statue koje bi prezentovale belu i crvenu rasu. To, na kraju, ipak nije funkcioniralo.

Ugovor između Ivana Meštrovića i Odbora Zaklade i Instituta potpisan je 4. februara 1926. godine i u roku od sledeće dve, spomenik je trebao biti dovršen". U prvoj tački tog ugovora navodi se izvedba "dveju bronzanih konjaničkih statua u spomen američkom Indijancu". Odnosno, kako nastavljaju: "Iako je odmah uglavljeno da je spomenik posvećen Indijancima, nije se detaljno razradilo kako bi spomenik zapravo izgledao. Neki su smatrali da je Meštrovićevo insistiranje na konjaničkim statuama pomalo anahrono jer upotreba konja nije bila toliko rasprostranjena pa su predlagali umetniku da bela rasa bude predstavljena oračem s volom, a crvena Indijancem s bizonom. No, Meštrović nije popuštao pa je oblikovao dve skice konjaničkih spomenika Kauboja i Indijanca, koji su nam poznati prema arhivskim fotografijama. Odbor je prihvatio konjaničku statuu Indijanca, ali ne i kauboja koji je, prema mišljenju članova, bio nespretno rešen, a i indirektno je sugerisao sukob među rasama. U daljnjim cizeliranjima ugovorenih obveza pojavila se ideja da se u konačnici oblikuju konjanički prikazi dvaju Indijanaca, odnosno spomenik kakav danas stoji u Čikagu". Narativ o rasama u okviru umetničkog delovanja u ono vreme nije bila retkost, kažu naši sugovornici iz Muzeja Meštrović koji podsećaju na Malvinu Hofman, američku umetnicu i Meštrovićevu prijateljicu koja je tridesetih godina radila na projektu "The Races of Mankind" koji je naručio čikaški Field Museum: "Sporan je bio kvalifikativ 'rasa' kao distinktivna oznaka različitih ljudskih fizionomija, osobito nakon iskustva Drugoga svjetskog rata pa su skulpture uklonjene. No, od pre nekog vremena opet ih je moguće videti u muzeju". Riječ je o skulpturi, inače, iz zrele faze velikog skulptora, "međuratno, tzv. 'zagrebačko razdoblje' jer umetnik tada živi u Zagrebu i angažovan je na Akademiji likovnih umetnosti, obeležen je velikim brojem narudžbina javne plastike za domovinu i inostranstvo. Meštrović je jedan od predvodnika monumentalnog klasicizma - u skulpturi, ali i u arhitekturi, o čemu svedoči i Meštrovićev paviljon te vila u Splitu, koja je pretvorena u Galeriju Meštrović. Taj spomenik, pak, treba sagledavati u kontekstu njegovih vrsnih ostvarenja art déco obeležja kojem, među ostalim, pripada crkva Gospe od anđela, Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu ili crkva Presvetog Otkupitelja, Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama"."

Bonus video:

(Espreso/Jutarnji.hr)