SIJAMSKE BLIZNAKINJE
"NISAM SHVATALA ŠTA LEKAR..." Valentina i Kristina rođene kao SIJAMSKE BLIZNAKINJE, razdvajali ih 15 sati, a sad...
Njihova porodica je tada gotovo preko noći postala deo jedne od najzahtevnijih priča hrvatske medicine
Valentina i Kristina Tambolaš iz Bušetine kod Virovitice ove jeseni kreću u prvi razred. Imaju sedam godina, celo detinjstvo provele su jedna uz drugu i, kako nam kaže njihova majka, teško ih je razdvojiti čak i kada se posvađaju stotinu puta dnevno. Škola im zasad ne deluje naročito privlačno, a još ne znaju ni da li će sedeti u istoj klupi. One bi, naravno, volele da bude tako.
Za njih je to početak školskog života. Za njihove roditelje, Mariju i Petra, prilika da iz današnje perspektive sagledaju koliko se toga promenilo od 2019. godine, kada su se njihove devojčice rodile kao sijamske bliznakinje, prevremeno, u 33. nedelji trudnoće. Njihova porodica je tada gotovo preko noći postala deo jedne od najzahtevnijih priča hrvatske medicine.
Danas, sedam godina kasnije, majka kaže da su devojčice dobro. Žive sa starijom sestrom Majom i bratom Ivanom, igraju se i svađaju, baš kao i druga deca njihovog uzrasta.
„Devojčice su danas dobro i uživaju u detinjstvu. Nemamo nekih posledica, osim što moramo malo da pazimo na ishranu. Mahunarke im teže padaju“, kaže njihova majka.
A pre sedam godina ništa nije bilo tako jednostavno. Svaki novi pregled donosio je novu informaciju, dok su roditelji tek pokušavali da shvate šta se dešava sa njihovim bebama.
Sijamske bliznakinje
„Najpre su mi rekli da nosim jednu bebu i da je dečak. Zatim je, nekoliko meseci kasnije, rečeno da su bliznakinje, a onda je stigao i ‘dodatak’ da su sijamske bliznakinje. U tom trenutku mi ništa nije bilo jasno. Pomislila sam da zapravo žele da mi kažu da se radi o jednojajčanim bliznakinjama.“
Marija je bila u tolikom šoku da, kako kaže, nije odmah razumela šta joj lekar govori.
„Nisam shvatala šta lekar uopšte govori sve dok mi nije objasnio da su ‘bebe povezane stomakom jedna za drugu’“, prisetila se.
Nakon pregleda u Virovitici, Marija i Petar upućeni su u Zagreb. U KB Sveti Duh potvrđeno je ono što im je već bilo rečeno.
„Iako smo bili šokirani vešću, Petar i ja smo na neki način odahnuli kada su nas poslali u Zagreb i kada su nam u KB Sveti Duh potvrdili ono što su nam rekli u Virovitici. Konačno smo dobili neku dijagnozu.“
Kada su se rodile, devojčice su zajedno imale svega 3.700 grama, a ubrzo su prebačene u KBC Zagreb jer su, osim što su bile spojene, imale ozbiljne probleme sa srcem i mokrenjem, kao i neuravnoteženu cirkulaciju.
Jedna bliznakinja bila je hipertenzivna, odnosno imala je visok krvni pritisak, dok je druga bila hipotenzivna i nije mogla da mokri. Kod prve je, kako je nakon operacije objasnila doc. dr Ruža Grizelj, srce bilo preopterećeno, zbog čega je došlo do hipertrofije srčanog mišića, dok je istovremeno mokrila višestruko više nego što je uobičajeno.
To su bili samo neki od problema sa kojima su se lekari suočili nakon njihovog rođenja. Slučaj je bio izuzetno redak, kako po anatomiji bliznakinja, tako i po njihovoj cirkulaciji. Valentina i Kristina bile su spojene jetrom, ali i velikim delom creva. Reč je o drugom opisanom slučaju u svetu blizanaca spojenih i jetrom i crevima. U prvom takvom slučaju preživela je samo jedna bliznakinja.
Dodatni problem bio je to što su devojčice imale različito opterećenje cirkulacije.
„Reč je o blizanačkom transfuzijskom sindromu koji nastaje nakon porođaja kod sijamskih blizanaca“, objašnjavala je dr Grizelj, ističući da je takav slučaj retko opisan u medicinskoj literaturi.
Odluka o razdvajanju
Zbog svega toga lekari su odlučili da devojčice razdvoje kada su imale samo šest nedelja. Za operaciju je izabran, kako su lekari govorili, miran dan – subota. Pripreme su počele u sedam ujutru, a sama operacija u devet sati.
U zahvatu je učestvovalo 14 lekara i ukupno 23 medicinska radnika. Na anesteziji je radilo sedam anesteziologa, a u KBC Zagreb su je kasnije opisali kao najizazovniju anesteziju do tada izvedenu u Hrvatskoj.
Operacija razdvajanja trajala je 15 sati, a nakon nje usledili su i drugi operativni zahvati.
Budući da su devojčice bile spojene jetrom, u operacionom timu bio je i hepatobilijarni hirurg Danko Mikulić, kojeg je KBC Zagreb za taj zahvat angažovao iz KB Merkur. Kardiohirurg Dražen Belina morao je da otvori grudni koš i utvrdi da li su srca zaista odvojena, kako su pokazivali prethodni snimci. Svoj deo posla imao je i plastični hirurg Krešimir Bulić, jer su devojčice bile spojene velikim delom kože.
Međutim, tek tokom same operacije postalo je jasno koliko je njihova anatomija zapravo složena.
„Ono što smo znali jeste da je jetra jedinstven organ, odnosno da su spojene, ali nismo znali da su velikim delom spojena i creva, i to od dvanaestopalačnog creva pa gotovo do kraja tankog creva. Sve im je to bilo zajedničko. Otkrivali smo to tokom operacije“, objasnio je kasnije dr Mikulić.
Nakon što su uklonili priraslice nastale usled upale creva, hirurzi su pristupili razdvajanju jetre. Svaka devojčica dobila je deo jetre, kao i deo tankog i debelog creva. Upravo zbog zahvata na crevima neko vreme nisu mogle da jedu koliko žele, sve dok se njihov sistem za varenje potpuno nije oporavio.
Razdvajanje Valentine i Kristine bilo je među najsloženijim takvim medicinskim zahvatima. Bio je to drugi slučaj u istoriji medicine prema kombinaciji organa kojima su bliznakinje bile spojene, ali prvi u kojem su obe preživele. U naredna dva meseca devojčice su udvostručile telesnu masu i dobro napredovale.
Za Mariju je, međutim, taj period izgledao drugačije iz dana u dan. Devojčice je prvi put videla tek pet dana nakon porođaja.
„Sestra mi ih je dala da ih držim. Bilo je neobično držati obe u rukama, pogotovo uz sve one cevčice koje su imale. Ali bila sam srećna što sam ih konačno videla i što sam mogla da ih uzmem u ruke“, priča ona.
U avgustu 2019. godine Valentina i Kristina konačno su stigle kući. Sa njima su stigli i svakodnevni život, porodica i sve ono što dolazi sa odrastanjem. Marija i Petar imaju i stariju ćerku Maju, kao i sina Ivana.
Sedam godina kasnije
Danas, sedam godina kasnije, najveći deo onoga što je nekada bilo vezano za bolnicu i operacije ostao je iza njih. Na kontrole i dalje odlaze, a tada razgovaraju i sa lekarima. Kada je nešto bilo hitno, kaže Marija, uvek su mogli nekoga od njih da pozovu. Osim toga, sa medicinskim osobljem više nemaju redovan kontakt.
Ono što danas posebno ističe nije samo uspešan ishod lečenja već i ljudi koji su porodici pružali podršku dok su devojčice bile u bolnici. U Virovitici posebno izdvaja doktora Kovačevića, a na Rebru profesorku Ružu Grizelj, kojoj su se, kako naglašava, uvek mogli obratiti za razgovor i pitanja. Pominje i medicinske sestre koje su bile uz njih kada je bilo najteže.
„Imali smo sreće što smo imali dobre lekare, pune podrške i saosećanja. Ovde kod nas u Virovitici posebno bih pohvalila doktora Kovačevića. Isto tako i na Rebru profesorku Grizelj, koja je uvek bila tu za razgovor i sva naša pitanja. Ne smemo zaboraviti ni sve divne sestre koje su takođe bile uz nas kada je bilo teško.“
Bonus video:
(Espreso/ Jutarnji/ Prenela: T.M.)
Uz Espreso aplikaciju nijedna druga vam neće trebati. Instalirajte i proverite zašto!





