Počev od svetske premijere u takmičarskom programu prestižnog festivala Visions du Reel u Nionu, u Švajcarskoj, srpski kratkometražni dokumentarni film autorke Maje Novaković „A sad se spušta veče“ osvojio je 17 nagrada i posebnih prizanja na ukupno 50 festivala širom svetu (6 samo tokom avgusta!), a tu je još 15 festivala za koje je ovo srpsko ostvarenje već selektovano.
foto: Printscreen
Dokumentarac prikazuje život dve bake koje žive izolovano na brdima Istočne Bosne. Priroda je entitet sa kojim bake „pričaju”, osluškuju ga i poštuju. Film ističe nematerijalnu kulturnu baštinu kroz prikaz bajalica i rituala protiv vremenskih nepogoda, grada i oluje. Prikazuje se jednostavnost i čistota njihovog života kao i mukotrpan rad. U svakodnevnim poslovima koje obavljaju razotkriva se i oživljava uzvišenost i tegoba tih aktivnosti. Radnja filma je svakodnevica ili žanr-scene života na selu, koje prikazuju brižnost i bliskost baka, kako unjihovim uzajamnim odnosima, tako i u odnosu prema prirodi.
foto: Print, Printscreen
Kroz razgovor upravo sa ključnom autorkom, Majom Novaković, pokušavamo da proniknemo u tajnu neeospornog uspeha pomenutog filma.
foto: Printscreen
S tačke gledišta autorke, koja je tajna ovako nedvosmislenog uspeha ovog suštinski malog filma?
Proces stvaranja filma trajao je tri godine, od toga skoro 2 godine pripreme. Film mi je bio eksperiment da teoriju, lična iskustva i sjećanja primjenim u praksi. Vjerovatno je dosta uticalo moje zanimanje čime sam se bavila i prije no što sam se upustila u rediteljske vode. Teorijom filma se bavim na istoriji umjetnosti, a u svijet filma sam ušla zbog interdisciplinarnosti koju možemo prepoznati u jednom filmu, gdje se prepliće više umjetnosti, pogotovo slikarstvo.
foto: Oksana Skendžić
Na početku sam imala viziju cjelokupne ideje, kao i želju i potrebu da to izbacim iz sebe. Bila sam uporna u namjeri da napravim film kakav sam prvobitno zamislila. Iskreno, nisam ni pomišljala na ovoliki uspjeh filma. Imala sam sreću sa festivalima jer prvi na koji sam poslala film bio je Visions du Reel, a oni se ponose tim da gledaju sve prijave. Uprkos mom neznanju o festivalima, čak ni to što, inicijalno, nisam znala da se period prijavljivanja završava dosta prije početka festivala, film je uspio da ima bogat festivalski život.
foto: Printscreen
Kako si pronašla kičmu i fokus ovog svog filma?
Pravila sam crteže, skice i opise slika koje pamtim iz djetinjstva i kroz njih se sklapala konstrukcija priče. Te slike su bile kičma i glavno polazište. One su se poput kockica, sklopile u jedan veliki mozaik. Mrave koje vidite u filmu na bakinim nogama, su mravi koje sam kao mala posmatrala na mojim nogama dok obrađujem zemlju. Isto je i sa zlaticama i mnogim drugim scenama. Te scene su slike mog djetinjstva. Upoznatost sa običajima seoskog života i pejzažima, potom uočavanje umetničkih slika sa istim motivima, bili su jedno od glavnih polazišta za film. Najveći uticaj došao je iz slikarstva realizma. Pošto sam dijete sa sela, osjetila sam šta je život i koliko je običan čovjek potcenjivan i ne zaslužuje nepravdu. Odatle sam pronašla realiste kao inspiraciju, jer oni običnog čovjeka monumentalizuju. Koristila sam takvu estetizaciju u kadrovima jer sam željela da uramim njihov život i kadrovi su zato statični. To je ono što sam željela da glorifikujem. Kada sam upisala istoriju umjetnosti i ponovo vidjela sliku Gistava Kurbea „Prosijavanje pšenice”, jako me je evocirala na moje djetinjstvo, probudila nostalgiju i podsjetila me ko sam i odakle dolazim. Iz tog razloga sam je rekonstruisala i „oživjela” u filmu. Željela sam da običnog čovjeka stavim na filmsko platno i učinim ga velikim, da zabilježim njegovu svakodnevicu i prikažem je kao bitnu, lijepu, i čistu, iako je često mukotrpna.
foto: Printscreen
U kojoj meri su bake, dve ključne junakinje ostvarenja A sad se spušta veče, suštinske odredile bit i ton čitavog filma?
Činjenica je da se u filmu ne bavim privatnim životom baka, niti film otkriva bilo šta o njima, čak ni da nije riječ o majci i ćerci, kao što gledaoci često pretpostave. Film govori o svakodnevici i željela sam da prikažem žanr-scene života na selu, one su mi bile sjajne junakinje da se ta priča ispriča. Bilo mi je bitno da pronađem aktere koji su i dalje u savezu sa prirodom, da se iskaže bliskost kao i njihova međusobna brižnost. Tu bliskost one uspostavljaju bez verbalne komunikacije. Željela sam da „razgovaraju” dijelima i tišinom. Film sam zamislila da bude višeznačan, da govori istovremeno o prirodi i baklama, o samoći i prolaznosti i običnim stvarima. Riječju, da govori o vrijednovanju jednostavih i malih stvari oko nas, ukazujći na prolaznost i prazninu materijalnog života i poziva na razmišljanje i vraćanje duhovnim vrijednostima.
Kako je izgledala i tekla saradnja sa tim dvema „glumicama“?
Imala sam sreću da ih poznajem od malih nogu. Za snimanje bi se sve unaprijed dogovarale i baka Vinka (mlađa baka) se sjajno snašla. Nije imala tremu pred kamerom, kao ni opterećnje kako će izgledati. Starija baka, Obrenija, imala je 98 godina kada smo je snimali i njoj nije bilo jasno šta mi zapravo radimo. Imala sam knjigu snimanja, sa crtežima scena koje je potrebno snimiti, pa smo se uklapale od zavisnosti od posla koji one taj dan obavljaju. Znali smo kog dana kupe džanarike, kada kupe travu ili sade paprike. Razumjela sam koliko im je bitno da završe predviđeni posao tog dana, pa ukoliko se desi da baku Vinku usporimo u okopavanju bašte, posle snimanja smo direktorka fotografije, Jasna Prolić, i ja pomagale. Kada je bio praznik nismo snimali kopanje i sl. Na kraju, bez obzira koliko se trudili da im ne poremetimo dan, nažalost, to se nije moglo izbjeći.
Film nosi i lako uočljivu i brižno artikulisanost, kako ste došli, kako ste se izborili za to?
Vjerujem da mi je u tome pomogao unaprijed izgrađen kostur i struktura filma na koju sam gradila priču kroz slike. Na početku sam znala da će slike pričati umjesto riječi. Osim u slikarstvu, realizam u književnosti me je ohrabrio da napravim konstrukciju bez naracije. Zbirka pripovjedaka „Slike iz seoskog života” Janka Veselinovića mi je pomogla da bez radnje uhvatim atmosferu, duh naroda i svakodnevicu. Na kraju sam cijeli film zamislila kao jednu sliku. Početak je zelena faza, gdje dominiraju impresionističke boje. Potom imamo sivu - gdje je nevrijeme, grad i oluja i na kraju film dobija narandžastu fazu kao zasićenje boje i zrelost.
Iako u središtu ima ljude, ovaj film ostvalja utisak sugestivnosti mrtve prirode...
>Tako je, u filmu su kompozicije mrtvih priroda veoma bitne. Kada sam govorila o ukazivanju na prolaznost i prazninu materijalnog života, kao i podsjetnika ne duhovne vrijednosti, na njih sam mislila. One su mi bile sredstvo kojima sam željela to da iskažem. Pojedini motivi enterijera i eksterijera prikazani su u vidu mrtvih priroda, upravo da bi se istakla tematika taštine i prolaznosti (vanitas). Takvi motivi prikazuju se kroz svakodnevne rituale, kao što je spremanje hrane ili kadrove neraspremljenog stola posle obroka. „Mrtva priroda sa lukom” u filmu je rekonstrukcija istoimene slike Ozijas Leduka (Ozias Leduc). Kada je pomenuta kompozicija postavljena za snimanje, zamolila sam baku da prođe kroz kadar, jer mrtve prirode sa prisustvom načete hrane sugerišu i na odsustvo prisutnosti, tj. da je neko bio tu i sada ga nema. Trag tog odsjaja prolaznosti sam željela da uhvatim. Poigravala sam se sa mrtvim prirodama kada je riječ i o drugim kadrovima, na primjer sekvencom sa džanarikama. Prvo imamo žute džanarike, zatim crvene i na kraju trule koje napadaju mušice, kao opomenu na propadljivost
Da li ti je prihvatljiva teza da ovaj tvoj film predstavlja i (veoma rečit) etnografski artefakt ili ti je film kao medij tu ipak bio primaran?
Film kao medij mi je bio primarniji, etnografski aspekt je prisutan, ali kao jedan manji deo filma. Neke od tih rituala i običaja sam kao mala i sama upražnjavala, ali ne kao što je u filmu. Cijeli taj ritual sa vjenčanicom iz filma više ne postoji. Željela sam da ga rekreiram i sačuvam od zaborava. U filmu se priroda ističe kao entitet koji je bitan u njihovom životu. Njihova svest o superiornosti prirode i ulozi koju zauzima u njihovim životima izražava se posredstvom raznih rituala koje izvode da bi ih priroda poštedjela nepogoda. Sklad sa prirodom je imperativ u životima ljudi na selu, jer žive od nje, a kako priroda odlučuje o njihovoj dobroj ili lošoj godini, iz tog razloga odsustvo muzike u filmu nadomešćuju zvuci prirode: cvrkut ptica, cvrčci, zrikavci, zujanje mušica, huk vjetra, kiša, grmljavina i sl. Ti zvuci su soundtrack njihovog života.
Šta si naučila, doznala o ovom svom filmu tokom festivalskih gostovanja i razgovora sa kolegama, publikom...?
Doznala sam da film u sebi nosi univerzalni jezik. Kao jedan od mnogih primjera:posle projekcije na Sarajevo film festivalu mi je prišla djevojka iz Austrije i rekla mi kako se za vrijeme projekcije uplašila, jer je pomislila da je neko zavirio u njen um i da je vidio njeno djetinjstvo. Izgleda da sam zavirivši u sebe i u svoju prošlost uspjela da dotaknem taj univerzalni jezik.
Šta bi bila prva naredna stavka u tvom bavljenju filmom?
Radim na novom projektu. Biće to hibridni dokumentarac, između igrane i dokumentarne forme. Inspiracija za tu temu zasnovana je na jednoj Čehovljevoj pripovijetci. Pripovijetka me podsjetila na život jednog čovjeka, što me je inspirisalo da spojim te dvije priče. Već imam dovoljno crteža i skica, biće to drugačija tema, ali će rukopis ostati isti.
foto: Printscreen
Scenaristkinja i rediteljka ovog filma je Maja Novaković, koja je, uz Milana Milosavljevića, i producentkinja ovog ostvarenja. Protagonistkinje filma su Vinka Radić i Obrenija Radić. Direktorka fotografije je Jasna Prolić, a Maja Novaković i ona bile su se postarale i za snimateljski rad. Pomoćnici kamere bili su Strahinja Marković, Marko Jakasović i Filip Obradović. Kolor-korekcija delo je Dušana Grubina, a vizuelni efekti Ivana Milosavljevića. Film je montirala Marija Kovačina, a dizajnom zvuka se bavio Luka Barajević. Mikser zvuka je Aleksandar Rančić, a snimatelj zvuka Prvoslav Živanović. I za scenografiju se postarala Maja Novaković. Pomoćnik produkcije bio je Nikica Novaković. Film je nastao pod okriljem Doma kulture „Studentski grad“, odnosno, Akademskog filmskog centra (AFC). Nastanak ovog filma je podržao Filmski centar Srbije.
