PREDSEDNIK NARODNE SKUPŠTINE
ALEKSANDAR ČUPIĆ O OPOMENAMA VUČIĆU NA RTS-U: Poslovnik je granica! Ovo je plan za NOVU VLADU
Pobedili smo prvo strah kao narod, pa smo onda pobedili neke svoje nesigurnosti i pobedili u smislu da smo se aktivirali, da smo kao društvo pokazali inicijativu.
Predsednik Narodne skupštine i vršilac dužnosti predsednika Republike Aleksandar Čupić govorio je za RTS o prioritetima nove parlamentarne većine, odnosu prema opoziciji, odgovornosti koju je preuzeo, očekivanjima građana i izazovima koji su pred novim sazivom Narodne skupštine, kao i evropskom putu Srbije.
- Još uvek nije izvršena primopredaja dužnosti sa bivše predsednice Narodne skupštine, kao ni sa bivšeg sekretara Narodne skupštine na novog predsednika i novog generalnog sekretara. Šta je razlog? Zaista ne znam. Dakle, mi sad očekujemo da se dostavi izveštaj o primopredaji, pa ćemo, nadam se vrlo brzo to imati pred sobom. A, ovaj, isto to važi i za primopredaju dužnosti predsednika republike. A što se tiče mog ličnog osećaja, pa, zaista nisam imao osećaj nekakve pobede. Pobeda je po meni došla ranije došla je čak i pre izbora, po meni.
- Pobedili smo prvo strah kao narod, pa smo onda pobedili neke svoje nesigurnosti i pobedili u smislu da smo se aktivirali, da smo kao društvo pokazali inicijativu. Dobar deo društva je pokazao inicijativu, i već je to bila pobeda. Dakle, ovo je posle toga, na izborima je bila samo, ja to pričam o ličnim utiscima, formalizacija te pobede. A moj osećaj je bio zaista jedne odgovornosti. Dakle, vi kad uđete u ovaj dom i pogledate kako sve to izgleda, i koliko to istorije ima, dakle naše istorije, ja sam pre toga prošao i hodnikom i video portrete ranijih predsednika skupštine, dakle to prosto, morate da imate strahopoštovanje prema tom kontinuitetu, a opet s druge strane morate da zbog svega toga kako je izgledala ta politička borba u ovom domu, da napravite neku vrstu i diskontinuiteta. Jer koliko god treba da sačuvate nešto, neku tradiciju, toliko neke druge tradicije koje nisu možda pozitivne, morate da prekinete. To je prosto prirodni proces.
- Dakle, ja bih zaista voleo da ovaj saziv parlamenta bude jedan reper za sve sledeće, po kome će se oni ravnati i pokušavati da budu bolji, demokratskiji, kulturniji, sa boljim dijalogom i tako dalje. Moja pozicija se sad u nekoliko promenila. Ja sam sad predsednik Narodne skupštine, imam drugačiju vrstu odgovornosti. Naš izborni sistem je takav da je cela Srbija jedna izborna jedinica. Da. I da su poslanici poslanici svih građana Srbije. Liste su dobile različit broj glasova i to je jasno, ali smo mi poslanici svih, svih građana Srbije i ja sam predsednik skupštine, dakle svih poslanika. Tako da, moja uloga, ono što ja vidim i što ja želim da ostavim iza sebe, je nešto što možda nije bilo tako često viđeno. Ja sad ne pratim politički život toliko dugo, zaista ne mogu da tvrdim pre 90-ih, recimo, kako je to izgledalo. Ali ono što je meni smetalo, to je da ste uvek imali osećaj da onaj ko predsedava ima neku agendu, odnosno da ima neku simpatiju, u najmanju ruku, koliko god bio, prema, da kažem, svojoj poslaničkoj grupi. Ja ću se truditi da toga ne bude.
- I ja mislim da sam možda zbog toga baš izabran od strane svojih kolega kao kandidat za predsednika skupštine, zato što mislim da ću moći da steknem poverenje. Jer, pazite, vi ne morate tako da stičete poverenje svoje poslaničke grupe, vi u suštini treba da steknete poverenje one druge, da ste vi zaista dobronameran, ali i da ne izgubite poverenje svoje poslaničke grupe. Pa ja mislim da neću imati problem sa tim. Dakle, kao kad imate nekog fudbalskog sudiju kome na kraju priđu svi igrači i čestitaju mu kako je vodio utakmicu. Ja tako vidim neku svoju ulogu. Parlament je jedna trećina vlasti, odnosno jedan od stubova vlasti. I ja mislim da je ovo jedna dobra istorijska prilika da u njemu sedi dovoljno ljudi od integriteta koji će to moći. Pazite, da bi parlament mogao da bude toliko snažan, mora da ima snažne poslanike. Snažne u smislu njihovih ličnih integriteta, njihove političke kulture. Jer ne možete da se namećete ako nemate političku kulturu, to ja duboko verujem. Tako da mislim da je ovo jedna dobra prilika da mi vratimo poverenje ne samo građana u parlament, nego i vlade u parlament.
- Poslovnik je granica. Vrlo jednostavno. Imate poslovnik i po njemu treba da postupate. Mi možemo da se dogovorimo u nekom trenutku da promenimo taj poslovnik. Dakle, predsedavajući, bivši predsedavajući, koji je vodio prva 2, 2 i po dana, on je u nekom trenutku rekao nešto što je meni vrlo čudno zazvučalo, dakle, da je taj naš poslovnik previše strog za našu političku kulturu. Pazite to. Dakle, previše strog za našu političku kulturu. Pa, poslovnik reguliše ponašanje poslanika u Domu Narodne skupštine, ne našu političku kulturu našeg naroda. Dakle, zato je on možda tako strog, zato on postavlja visoke standarde, jer ti visoki standardi, ako bi se ovde uspostavili, prelivali bi se na ostatak stanovništva. Naši građani najviše gledaju političku borbu kroz parlament. Možda im je u nekom trenutku to bilo previše, da kažem, nedostojanstveno, pa su prestali da gledaju. Ali vidite, recimo, kako su gledali u zadnja 3 dana. Dakle, vi kad imate nešto da ponudite, kad imate neku debatu, kad imate argumente, i kad očekujete od nekih ljudi, pazite, oni su očekivali da čuju neke drugačije ljude. Zato su gledali. Nisu gledali te, te uvodne reči od ne znam koliko, 2 sata. To su mogli da vide zadnjih 14 godina. Tako da, mislim da su se oni opredelili i bili nestrpljivi da čuju nešto drugačije. Dakle, postoji potreba da to bude drugačije. Ja mislim da je, da je sasvim dovoljno za sad poštovati postojeći poslovnik. Mislim da on veoma dobro definiše da nema skretanja sa teme.
- Sada imamo 25 ministarstava, 5 ministara bez portfelja, plus mandatar. To je i neracionalno, nepotrebno. Dakle, to je moguće bio, ovaj, stvar nekakvih političkih dogovora, da ne kažem i trgovina u prošlosti, pa se to povećavalo. Dakle, mi pokušavamo da, da koliko-toliko usaglasimo ministarstva, njihove resore sa skupštinskim odborima. Skupštinskih odbora, pardon, odbora ima 19, plus odbor za prava deteta. I ministarstava ne mora da bude isti broj, može da bude nešto i drugačije, ali da to bude tu negde blisko, sa nekom idejom da se možda, u nekim sledećim sazivima, još malo to smanji i tako dalje.
- Prirodno su to očekivanja, znate, kad vi uložite toliko energije kroz te 2 godine koje vi pominjete, naravno da vam je ovo sad kulminacija. Dakle, ljudi definitivno imaju potrebu da osete da se krenulo tim putem koji su oni izabrali, i mislim da negde i osećaju. Ja osećam tu vrstu pritiska, ali nije mi previše teško, zato što sam, recimo, ono, 25. su bili izbori, 26. sam sa porodicom došao na Slavlju da proslavim, 27. smo proslavili svoju slavu i 28. smo već krenuli da radimo, da se sastajemo, da pripremamo ovu sednicu koja je krenula, i tako dalje, i tako dalje.
- Dakle, poenta je da mi dobijemo nešto što će biti kvalitetno i što će dugoročno moći da uradi dobar posao. Zaista, ne volim da licitiram. Ljudi su se zabavljali sa nekakvim predviđanjima, procentima. Ja ni tad nisam hteo da dajem bilo kakve procente, to je potpuno suprotno mom karakteru. Ono što ja osećam i što znam iz komunikacije sa svojom okolinom, a imam zaista vrlo različitu okolinu, i akademsku i onu koja nije akademska, mislim da je u fokusu vladavina prava i povratak rada, odnosno depolitizacija institucija. Mislim da je to, kako bih rekao, da je to koren problema. Da, kada, ako kad se to bude postavilo kako treba, da će i ove druge sfere mnogo lakše početi da se reformišu i da dolaze na svoje mesto. Mislim da, da, čini mi se, po reakcijama i po tome šta šta nam građani, meni konkretno, šta građani pričaju, prijatelji, rodbina i tako dalje, da tu očekuju, da kažem, najveću i najbržu promenu. Dakle, pravdu. Svi negde očekuju pravdu. I kad bude bilo pravde, mislim da će biti mnogo više elana i za ove neke druge. Dakle, radiće se paralelno.
- Znate kako, uvek je bitno ko kritikuje. Ako kritikuje taj neko ko je predmet ovih tih postupaka, onda je jasna motivacija. E sad, što se tiče bezbednosti, to stvarno nije moja, moja oblast. Ovaj, nije, doduše, ni pravosuđe, ali kao građanin sam percepirao isto to pre bilo kakvog studentskog pokreta. Dakle, to sam ja osećao sad, to su bili moji utisci. Lično se nisam osećao nebezbedno, da budem potpuno iskren. Čak i tokom celog ovog procesa, od tih 2 godine, a to je moguće samo bio moj utisak. Možda i jesam bio, a da ne znam.
- Sad je negde već izvesno da će izbori biti 27. decembra, jer to je krajnji rok, zapravo. To je jedini rok. Narednih par dana to mora da se raspiše, do 26. danas je koji 22., dakle biće vrlo brzo raspisano.
- Nisam razumeo kako, kako besmisleno da se izađe na izbore. Zašto? Šta se to promenilo, šta se to promenilo u izbornim uslovima da bi, da bi bilo besmisleno učestvovati? Imali smo izbore 25. oktobra, je l' tako? Isti je RIK ostao. Dakle, šta se to promenilo pa su sad izbori 25. oktobra bili smisleni, a izbori 27. decembra su besmisleni? To mi malo baš... stvarno mi nije, nisam čuo tu, nisam čuo tu izjavu. Što se tiče kandidata studentske liste, to je jako komplikovano u smislu da sad objasnimo. Da, postoji kandidat, zašto se ne izgovara njegovo ime i tako dalje. Dakle, to je stvarno, na kraju krajeva, i nekakve političke strategije, ali i jedne specifične organizacije unutar studentskog pokreta koje, verujte mi, morali bi oni da vam objasne i nisam baš siguran da biste razumeli u potpunosti. Dakle, te njihove mehanizme koji su, koji su njima omogućavali da postižu dogovore, a da ih je toliko različitih i toliko po celoj zemlji raspoređenih i tako dalje.
- Skupština bi trebalo da kontroliše, ona i ona bira vladu, ali je kontroliše. Mi to nismo viđali, i nama je to zato možda toliko čudno. Dakle, mi smo imali skupštinu koja samo izglasava ono što predloži vlada, koju je ta skupština, pazite, skupština izabrala vladu, i onda sve što vlada pošalje, skupština odobri.
(Espreso/kurir)