životne lekcije
Poslednju "devojku" imao sam u 92. godini: Deda Dragoslav gazi desetu deceniju života - otkrio i tajnu dugovečnosti
Dragoslav je od najranijeg detinjstva naučio da se za svaki zalogaj mora izboriti sopstvenim znojem.
Kada čovek duboko zakorači u desetu deceniju i polako broji dane do svog stotog rođendana, obično se očekuje da će razgovori sa njim biti ispunjeni pričama o lekovima, bolestima i teretu godina. Ipak, Dragoslav Tomović iz zaseoka Bukovača u selu Koštunići ruši sve te predrasude. Ovaj krepki domaćin iz takovskog kraja radije govori o radu, ljubavi i životu koji mu je, kako sam kaže, proleteo u trenu, a na pitanje kada je poslednji put bio zaljubljen i imao intimnu vezu, bez trunke oklevanja odgovara da se to desilo u njegovoj devedeset drugoj godini.
Rođen 14. aprila 1928. godine, Dragoslav je od najranijeg detinjstva naučio da se za svaki zalogaj mora izboriti sopstvenim znojem. Iako iza sebe ima gotovo ceo jedan vek, on na proteklo vreme gleda sa neverovatnom lakoćom, objašnjavajući da mu je neprestana aktivnost zapravo i sačuvala zdravlje i vedrinu.
- Prođe skoro ceo vek, ne znam, brzo prođe, ja mislim da je juče bilo, a kad me pitate kako sto godina tako brzo proleti, pa proleti u nekom radu. Ja sam samo radio, strašno sam voleo raditi i za mene je rad bio svetinja, objašnjava Dragoslav za RINU svoju jednostavnu, ali moćnu životnu filozofiju.
Detinjstvo u devet kvadrata i borba za koru hleba
Odrastanje u takovskom kraju pre skoro jednog veka nije poznavalo igračke, bezbrižne raspuste ni dečje hirove. Kao dečak iz siromašne porodice, Dragoslav je morao da ode u službu kod imućnijih seoskih domaćina, gde je za koru hleba i komad proje čuvao ovce i goveda i obavljao najteže seoske poslove. Uprkos teškoj oskudici u kojoj su živeli, on se tog vremena ne seća sa gorčinom, već sa toplinom i nostalgijom za vremenom kada su ljudi umeli da se raduju malim stvarima.
- Mi smo imali samo jednu stolicu i jednu klupu, a nas šestoro naroda stanovali smo u kući od devet kvadrata. Tada, ako imaš leba, ti imaš sve, a sad ne vredi ni od kolača ništa, ali život je bio mio i mi smo bili veseli, zadovoljni i zdravi, priseća se ovaj vremešni domaćin.
Dva i po razreda škole kao temelj za pet zanata
Formalno obrazovanje za Dragoslava završilo se veoma rano, sa svega dva i po razreda osnovne škole, ali ga to nije sprečilo da postane jedan od najtraženijih majstora svog vremena. Njegova radoznalost i oštro oko bili su mu jedina škola, pa je tako gledajući druge uspeo da savlada stolarski, tesarski, armirački, betonerski, pa čak i električarski zanat. Stolarski posao naučio je za samo mesec dana dok je služio kod jednog domaćina, a kasnije je svoje umeće dokazivao na najvećim gradilištima širom zemlje, gde su kvalitet njegovih radova proveravali i inostrani inženjeri.
- Meni ne treba ništa, samo da vidim kako izgleda, pa sam tako i naučio sve da radim. Kasnije su mi nadzorni organi bili Englezi i Italijani i sve moje radove koje sam radio oni su snimali, sa ponosom ističe Tomović, čije su ruke bile njegova jedina i najvrednija diploma.
Ratne godine i odlazak u Beograd sa deset prstiju
Početak Drugog svetskog rata zatekao ga je na selu, u vreme kada su se po takovskim brdima smenjivale različite vojske, a narod se trudio samo da sačuva živu glavu i preživi gladne godine. Nakon oslobođenja, sirotinja nije nestala preko noći, pa je Dragoslav, poput mnogih svojih vršnjaka, krenuo put Beograda bez novca i poznanstava, oslanjajući se isključivo na svojih deset prstiju i zanat koji je nosio u rukama.
- Ovde su tokom rata bili ravnogorci, četnici, bilo je i partizana, a za nas je najvrednije bilo leba, jer ako si to imao, sve si imao, a ako nema leba, to je vrlo loše. Kad sam posle rata otišao u Beograd, spavao sam u nekim barakama, dole na patosu, punih šest meseci dok se nisam snašao, priča Dragoslav o svojim prvim koracima u prestonici, odakle je kasnije preko velike građevinske firme gradio puteve i objekte širom nekadašnje Jugoslavije.
„Žena vredi isto pola čoveka”
Pored neprestanog rada i skromnosti, Dragoslav tvrdi da postoji još jedan, možda i najvažniji razlog njegove dugovečnosti i nepresušne životne energije. Na pitanje šta ga je to održalo gotovo sto godina, on bez imalo ustručavanja ističe ljubav prema lepšem polu, tvrdeći da čovek bez žene nije potpun.
- Ja sam samo žene voleo, jer ništa drugo ti nemaš u životu, samo ti je žena glavna. A kad žene nestane, nestalo je čoveka pola, jer žena vredi isto pola čoveka. A to što pitate za vezu, poslednja nije bilo u devedeset prvoj, nego u devedeset drugoj godini, i to je cela istina, poručuje Dragoslav uz osmeh koji ne ostavlja mesta sumnji.
Danas Dragoslav Tomović živi samostalno u svojoj rodnoj Bukovači, okružen uspomenama na jedan buran, ali pošteno proživljen vek. Preturio je preko glave i ratove, i spavanje na patosu, i tešku nemaštinu, ali je sačuvao mir u duši i radost u srcu, dokazujući da sreća ne stanuje u bogatstvu, već u zadovoljstvu onim što čovek sam stvori.
Bonus video:
(Espreso/RINA/Prenela: N.J)