potresni detalji
Isplivalo šta su lekari ubrizgali preminulom Perišu! Primio velike doze lekova, bio vezan dok su klečali na njemu
Pacijent je, dodaje direktorka, govorio o neprijatnim iskustvima iz prethodnih hospitalizacija i naglasio da zbog toga nije želeo ponovo da boravi na zatvorenom odeljenju
Ministarstvo zdravlja objavilo je dokument koji, prema njemu, potvrđuje da ga uprava bolnice nije blagovremeno obavestila o smrti Kristijana Josipa Periša (32). Preminuo je 21. oktobra u Psihijatrijskoj klinici Sveti Ivan, pismo je poslato 7. novembra, a primljeno dva dana kasnije. Pismo potpisuje direktorka Klinike, pomoćnica šefa psihijatrije, dr sc. Majda Grah. U dokumentu poslatom Ministarstvu u uvodu se navodi da je Periš doveden u Kliniku oko 14:30 časova u "dekompenzovanom psihičkom stanju". Naglašava se da je stigao u pratnji policajaca, ali da mu nisu stavljane lisice niti je pretresen.
Pacijent je, dodaje direktorka, govorio o neprijatnim iskustvima iz prethodnih hospitalizacija i naglasio da zbog toga nije želeo ponovo da boravi na zatvorenom odeljenju. Prema pismu, zdravstveni radnici su pokušali da ga podstaknu da uđe na odeljenje. "Pacijent je rekao da nikome neće ništa učiniti ako ga puste, ali je dao preteću izjavu u slučaju da pokušaju da ga na silu uvedu u odeljenje", navedeno je.
Periš se, navodi se u nastavku, neko vreme zadržavao u predvorju i "izražavao paranoidne ideje". Kada se vratio u prijemnu kancelariju, opisano je da je "izuzetno psihotičan, pričljiv, afektivno razdražljiv, eksplozivan i teško sarađuje" i "pokazao metalni bokser i kliješta za stisak". Vremenom je pristao da prima parenteralnu terapiju u kancelariji i dobio je obrok na sopstveni zahtev, dodaje se, uz napomenu da je potom pretio osoblju. Nakon merenja krvnog pritiska, opisano je da su "medicinski tehničari počeli humano da obuzdavaju pacijenta".
Tokom večernjih obilazaka, navodi se da je pacijent, između ostalog, bio nemiran i glasan i postajao je sve agresivniji. "Zbog jakog otpora i povlačenja kaiševa, ispali su čepovi za pričvršćivanje, koje je osoblje pokušalo ponovo da pričvrsti, što je otežalo održavanje prethodno određenog vezivanja.
Fizička snaga pacijenta i njegov intenzivan otpor otežavali su bezbedno izvođenje medicinskih procedura", navodi se u pismu, uz napomenu da je lekar propisao intramuskularnu primenu haloperidola, promazina i diazepama.
"Dok su pozvani medicinski tehničari i medicinske sestre bili prisutni u pacijentovoj sobi sa pacijentkinjom, ona je otišla u odeljensku kliniku da pripremi dodatnu terapiju. Tokom pripreme dodatne terapije, medicinska sestra ju je obavestila da pacijent ne diše i da nema opipljiv puls“, nastavlja se, uz napomenu da je, kada se lekar vratio u sobu, već bila započeta kardiopulmonalna reanimacija.
Pacijent je potom proglašen mrtvim u 21:26. U pismu direktora navodi se da je nekoliko članova osoblja otišlo na bolovanje i da je 4. novembra pregledan snimak incidenta, nakon čega je "primećeno neprimereno, neetično i nasilno ponašanje medicinskih tehničara".
Podsetimo se da je na šokantnom snimku, u koji je i Večernji list imao uvid, vidljivo da je pacijent vezan, dok ga nekoliko ljudi drži i kleči na njemu. Jastuk mu se stavlja preko glave i pritiska, a udara ga pesnicama i laktovima. Nakon što je napad na pacijenta trajao oko 8 minuta, jastuk mu je skinut sa glave. Tehničari su potom proverili njegov puls, nastala je panika i počela je reanimacija.
Pismo direktorke Psihijatrijske klinike Sveti Ivan Ministarstvu zdravlja možete pročitati u celosti u nastavku:
"Dana 21. oktobra 2026. godine, oko 14:30 časova, pacijent u dekompenzovanom psihičkom stanju dovezen je u Psihijatrijsku kliniku Sveti Ivan radi hitnog psihijatrijskog pregleda, u pratnji zaposlenih VII. Policijske stanice, automobilom HMP. Pacijentu nisu stavljene lisice niti je vršen pretres, iako je očigledno bio preteći, izuzetno napet, verbalno agresivan i ne sarađuje. Pratila su ga dva policajca koji su, na zahtev osoblja da učestvuju u procesu prijema na način koji bi zaštitio druge pacijente, osoblje i lica u blizini od potencijalno izuzetno rizičnog i agresivnog pacijenta, odbili da pruže pomoć zdravstvenom osoblju, suprotno Uputstvu o policijskim postupcima pri dovođenju lica sa mentalnim poremećajima u psihijatrijsku ustanovu, član 4.
Napustili su prostorije Klinike, a pacijent je naknadno postao još nekooperativniji uprkos metodama deeskalacije, nakon dugotrajnih pregovora i napora službe da ga smiri, priđe mu..." zbog potrebe davanja farmakoterapije i odvoženja na odeljenje. Naknadno su pozvani službenici nadležne II. policijske stanice. Trojica pristiglih policajaca takođe nisu pomogli u zbrinjavanju osobe koja je i dalje pretila.
Koristeći metode medicinske deeskalacije, pacijent je uspeo da preda boksera i metalni predmet koji je imao kod sebe, ali niko nije mogao da mu priđe zbog njegovog jasno izraženog verbalnog pretećeg ponašanja. Na zahtev da pozovu Interventnu jedinicu, službenici su, u konsultaciji sa nadležnima, izjavili da to nije potrebno. Zbog ovih okolnosti, prijem pacijenta je trajao više od dva sata, a mnogi zdravstveni radnici i pacijenti bili su izloženi njegovoj potencijalnoj agresivnoj eskalaciji, te smo situaciju okvalifikovali kao izuzetno opasnu.
Po dolasku pacijenta i dežurnih medicinskih sestara i tehničara iz klinike za hitni prijem, u pratnji dva policajca, u hol odeljenja XI. I policajci su otišli. U holu je bilo sedam medicinskih tehničara. Viši dežurni (dr J.), a istovremeno i dr Ć. R., ušli su u hol odeljenja i razgovarali sa pacijentom o njegovom daljem lečenju i ulasku u... odeljenje, što je on odbio. Ni u jednom trenutku služba nije uspela da bezbedno priđe pacijentu kako bi ga uvela na odeljenje i, ako je potrebno, humano ga obuzdala. Pacijent je govorio o neprijatnim iskustvima iz prethodnih hospitalizacija, i izjavio da zbog toga ne želi ponovo da boravi na zatvorenom odeljenju.
Predložio je nastavak razgovora na otvorenom prostoru i rekao da je spreman da dođe na kontrole. Dr Ć. R. je nekoliko puta pokušala da ga mirnim razgovorom podstakne da uđe na odeljenje i prihvati lečenje, ali nije uspela. Pacijent je rekao da nikome neće ništa učiniti ako ga puste, ali je dao preteću izjavu u slučaju da pokušaju da ga na silu uvedu na odeljenje.
Uzimajući u obzir njegovu izraženu psihomotornu napetost, fizičku snagu, poznate okolnosti prethodnih prijema i činjenicu da je bio okružen velikim brojem osoblja, dr Ć. je procenila da bi pokušaj humanog obuzdavanja u tom trenutku mogao izazvati iznenadnu eskalaciju i povredu pacijenta i drugih prisutnih lica, bez odgovarajuće bezbednosne podrške koju su pružili policajci koji više nisu bili u predvorju.
Mirno je završila razgovor, ponudila mu je pružila ruku, koju je pacijentkinja prihvatila, zahvalila mu se i otišla bez ikakvog fizičkog incidenta. Zatim je razgovarala sa mlađim dežurnim lekarom (dr Š. M.). Zajedno su telefonom kontaktirali starijeg dežurnog lekara. Objasnili su okolnosti pacijentkinjinog odbijanja da uđe na odeljenje, procenu rizika i potrebu da se obezbedi policijska podrška za dalji prijem.
Pacijent je neko vreme ostao u predvorju hitne pomoći, izlazio ispred zgrade, komunicirao sa pacijentima i ljudima u blizini, i dalje neadekvatan, napet, i izražavao paranoidne ideje. Ponovo je ušao u hitnu pomoć, gde je, pored dr Š. M., došao i viši dežurni dr J. i nastavio razgovor sa pacijentom.
Pacijent je bio izrazito psihotičan, logoričan, afektivno razdražljiv, razdražljiv i teško sarađivao. Istovremeno je pokazao metalni bokser i klešta, što policajci prethodno nisu primetili, dok je između ostalog sumanutog sadržaja izražavao heteroagresivne namere prema pripadnicima muslimanske veroispovesti. Zbog pretnji i posedovanja predmeta koji se mogu koristiti kao oružje, uz nepredvidivost njegovih reakcija, procenjeno je da postoji ozbiljan rizik po bezbednost prisutnih, te sam uz saglasnost dr J. kontaktirala Policijsku stanicu Črnomerec i zatražila pomoć kako bi se bezbedno obavio prijem pacijenta. Pošto je pacijent nastavio da osporava dijagnozu, zahtevao da ide kući i izražavao paranoidan sadržaj i pretnje, a policajci odbili da pomognu oko smeštaja pacijenta, dr J. je nastavio razgovor sa pacijentom tokom kojeg je dobijena njegova saglasnost za odlazak i prijem na Odeljenje integrativne psihijatrije.
Po dolasku na Muško odeljenje Instituta za integrativnu psihijatriju, u pratnji starijih dežurnih, medicinskih tehničara i 3 policajca, nastavljeni su razgovori i napori da prihvati hospitalizaciju. Policijski službenici nisu pružili pomoć, a u telefonskom razgovoru sa nadležnim rukovodiocem sprečeni su da pozovu hitnu policiju.
Pacijent je nastavio da iskazuje otpor ostanku, ali je sarađivao u određenim procedurama. Kao što je ranije pomenuto, tokom daljeg razgovora, izvadio je metalnu bokserku iz jakne i još jedan metalni predmet i predao ih na šalter. U tom trenutku, zdravstveni radnici su shvatili da je pacijent doveden u bolnicu naoružan bez upotrebe lisica. Vremenom je pristao da primi parenteralnu terapiju u ambulanti, a zatim mu je, na lični zahtev, dat obrok u kuhinji odeljenja. U ovom periodu, postepeno je delovao nešto mirnije i sporije, iako je i dalje jasno izjavljivao da ne želi da ostane.
Nakon što su policajci i stariji dežurni odlazili, dr Ć. je ostao na odeljenju. R. sa pacijentom i medicinskim tehničarima. Pacijent je potom ponovo uputio ozbiljne pretnje. Rekao je da će, ako ga ne puste, uzeti karticu od nekog od zaposlenih da otvori vrata i da ih neće ubiti, već onesposobiti.
Zbog ovih izjava i ukupne procene rizika, dr Ć. R. je telefonom kontaktirao mlađu dežurnu službu, obavestio ih o pretnjama i zatražio da se pozove hitna policija radi pomoći u bezbednom zbrinjavanju. Pacijent je bio svestan poziva policije i nije se protivio tome. Rekao je da mu odgovara, da ga policajci vode na posao, koji počinje u 17 časova.
Nastavili su da razgovaraju i smiruju pacijenta. On je pristao na merenje arterijskog pritiska i na predlog da se to obavi u pacijentovoj sobi. Izmerena vrednost je bila približno 140/90 mmHg, i na njegov zahtev merenje je ponovljeno, sa istim rezultatom. U tom trenutku je delovao manje napeto i sporije nego ranije. Medicinski tehničari su potom nastavili sa humanim obuzdavanjem pacijenta. Dr Ć. R. je pratila postupak, i nakon što se situacija smirila i pacijent je humano obuzdan dok terapija nije počela da deluje, dr Ć. R. je otišla kući. Pacijent se postepeno smirio i zaspao.
Tokom večernjih vizitacija, dr Š. M. je prišla Muškom odeljenju Instituta za integrativnu psihijatriju gde se pacijent lečio, u pratnji dežurnog medicinskog tehničara, a takođe je upoznala i dva medicinska tehničara iz Odeljenja za alkoholizam koje je medicinsko osoblje tada prisutno u odeljenju pozvalo da pruže pomoć u brizi o pacijentu.
Zatekla je pacijenta izuzetno psihomotorno uznemirenog, nemirnog, glasnog, razdražljivog i nekooperativnog. Pokušala je da uspostavi saradnju verbalnom deeskalacijom i objasni razloge za nastavak sprovođenja mere humanog obuzdavanja.
Uprkos tome, pacijent je postajao sve agresivniji, pokušavajući da napadne osoblje, ujede ih i odgurne, snažno se opirao i povlačio kaiševe. Zbog jakog otpora i povlačenja kaiševa, ispali su čepovi za pričvršćivanje, koje je osoblje pokušalo ponovo da postavi, što je otežalo održavanje prethodno određenog vezivanja. Fizička snaga pacijenta i njegov intenzivan otpor otežavali su bezbedno izvođenje medicinskih procedura.
Zbog neuspeha verbalne deeskalacije i neposrednog rizika od povreda prisutnih, dr Š. M. je intramuskularno primenila haloperidol, promazin i diazepam. Kako su se uznemirenost i jak fizički otpor nastavili i nakon terapije, zatražila je pomoć drugog medicinskog tehničara iz Odeljenja 6 i razmotrila dodatnu dozu haloperidola i ponovnu pomoć policije.
Dok su medicinski tehničari i medicinske sestre koji su pozvani bili prisutni u pacijentovoj sobi sa pacijentom, ona je otišla u ambulantu odeljenja da pripremi dodatnu terapiju. Tokom pripreme dodatne terapije, medicinska sestra ju je obavestila da pacijent ne diše i da nema opipljiv puls. Odmah se vratila u pacijentovu sobu, gde je već započeta kardiopulmonalna reanimacija.
Dodatna doza haloperidola nije primenjena. Započete su kompresije grudnog koša, dobijen je automatski eksterni defibrilator (AED), uspostavljena je intravenska linija i započeta je primena adrenalina, dok je hitna medicinska služba pozvana na broj 194. Dve procene srčanog ritma nisu otkrile ritmove indikovane za defibrilaciju, pa je reanimacija nastavljena obezbeđivanjem disajnih puteva pomoću supraglotičnog uređaja i-gel, primenom kiseonika i ukupno tri ampule adrenalina do dolaska hitne medicinske službe.
Po dolasku tima nastavljeno je napredno održavanje života, uz primenu dodatnih deset ampula adrenalina, amiodarona i naloksona te tri defibrilacijska šoka. Unatoč provedenim postupcima nije uspostavljena spontana cirkulacija, a pacijent je proglašen mrtvim u 21:26 sati.
O svemu me je obavestila dežurna lekarka, dr J., oko 22:25. U naknadnim razgovorima, dala sam im odobrenje da prime članove porodice koji su došli da se oproste od pokojnika u prisustvu cele dežurne službe i da razgovaraju sa dr J.
22. oktobra 2026. godine, u jutarnjim satima, sa pomoćnicom medicinske sestre i mojim zamenikom, posetio sam Muško odeljenje Instituta za integrativnu psihijatriju. U grupi smo razgovarali o događaju i osećanjima prisutnih. Osoblje je bilo veoma potreseno, bili su to mladi ljudi koji nisu bili svedoci tako teškog niza događaja sa fatalnim ishodom. Odeljenje smo posetili i 23. oktobra 2026. godine, da vidimo kako se osoblje oseća. Petoro njih je bilo na bolovanju zbog izražene reakcije na stres.
22. oktobra 2026. godine zatražili smo potrebne izjave i popunjene medicinske dekursije od službe, kao i izveštaje o incidentu. Dana 4. novembra 2026. godine, prilikom prikupljanja svih traženih izjava i razmatranja kako ponovo okupiti grupu učesnika traumatičnog događaja radi pružanja podrške i deljenja osećanja, a sa saznanjem da su neki od njih još uvek na bolovanju, tako da još nismo dobili njihove izjave, počeli smo sa pregledom video snimaka kamera koje su pratile tok događaja. Tada smo primetili neprimereno, neetično i nasilno ponašanje medicinskih tehničara, N. H. i M. V., u vidu kontinuiranog držanja jastuka iznad glave pacijenta, prema njihovim navodima, kako ih pacijent, koji je kontinuirano grebao i pretio da će ugristi, ne bi ugrizao. Medicinski tehničari N. H. i M. L. su, prilikom vezivanja pacijenta, upotrebili neprimerenu, prekomernu silu, nanevši višestruke udarce u grudi i stomak pacijenta. Dvojici od trojice medicinskih tehničara direktno je uručen zahtev za izjavu, dok smo od trećeg medicinskog tehničara (koji je na bolovanju) izjavu zatražili putem imejla. Za radnike u čijem postupanju smo uočili nepravilnosti, u toku je postupak vanrednog otkaza.
Klinika je odmah po saznanju o okolnostima gorepomenutog događaja pokrenula internu istragu. O rezultatima interne istrage obavestićemo vas u najkraćem mogućem roku. O incidentu je obaveštena policija, sa kojom aktivno sarađujemo. Za sva pitanja ostajemo vam na raspolaganju.“
Bonus video:
(Espreso/Večernji.hr/D.S.)