Gde prestaje igra, a počinje pritisak?
"Dete od 5 godina su mi izbacili sa treninga": Majka iz Novog Sada pokrenula raspravu koja je podelila Srbe
Jedna nedavna objava u popularnoj novosadskoj Fejsbuk grupi pokrenula je žustru i slojevitu raspravu o tome kakav tretman dečje ponašanje treba da ima u ranom uzrastu
Jedna nedavna objava u popularnoj novosadskoj Fejsbuk grupi pokrenula je žustru i slojevitu raspravu o tome kakav tretman dečje ponašanje treba da ima u ranom uzrastu. Pitanje koje se nametnulo nije vezano samo za rad jedne školice sporta, već otvara mnogo širu društvenu dilemu: da li moderni treninzi i vanškolske aktivnosti od najmlađih očekuju vojničku disciplinu, ili su predavači i treneri izgubili strpljenje i pedagoški pristup?
Sve je počelo kada je jedna majka iz Novog Sada podelila neprijatno iskustvo svog petogodišnjeg deteta. Kako je navela, njeno dete od nepunih pet godina udaljeno je sa treninga namenjenog grupi uzrasta od tri do pet godina. Razlog koji je naveden iz školice bio je tenzija oko praćenja rada, odnosno to što se dečak valjao po podu dok su druga deca trčala.
- Po njihovim rečima dete ne može da prati rad, što je ok, ali izbaciti dete tako i nije. Dođi posle treninga i reci: "probajte možda mlađu grupu ili nešto drugo", to bi mi isto bilo ok, a ne spremiti mi dete i izbaciti napolje - napisala je ova majka.
Kako je dodala, izbacivanje sa polovine treninga smatra izuzetno lošim pedagoškim potezom, naročito jer se nije radilo o agresivnom ponašanju.
- S obzirom da ne grize, čupa, gura, tuče decu već se valja po podu, izbacivanje sa pola treninga mi nikako nije način na koji jedan pedagog treba da se ponese - naglasila je u komentarima.
Nedostatak pedagogije i komercijalizacija
Objava je ubrzo prikupila veliki broj reakcija i komentara u kojima su se građani podelili u nekoliko struja. Značajan deo roditelja izrazio je ogorčenje radom u pojedinim privatnim školicama sporta i umetnosti, ističući da se često zaboravlja osnovna potreba deteta tog uzrasta - igra i motivacija.
Jedna sugrađanka sa dugogodišnjim iskustvom u sportu uputila je podršku majci, navodeći da je reč o nedostatku stručnog i psihološkog pristupa:
- Oni ne znaju ništa osim da uzimaju novac. Sa tako malom decom prvo treba dobar psihološki pristup, treba im dati motivaciju i pričati zašto su tu. U sport se uvodi lagano kroz igranje i priču. Sport treba da bude ljubav i rasterećenje, lagana navika i obaveza, nikako narušavanje samopouzdanja ni deteta ni vas.
Slična iskustva podelili su i drugi roditelji koji su se susretali sa preuranjenim otpisivanjem dece iz muzičkih i sportskih sekcija. Jedna majka je opisala situaciju u kojoj je njeno šestogodišnje dete izbačeno iz sekcije jer je radilo "nešto u režiji vlastite mašte":
- Ako su u toj školici rešili da rade sa decom tog uzrasta, trebalo bi da znaju da ne postoji modla za dečju psihu i da prihvate izazove, različitosti i pokušaju da nađu model za svakog kandidata, umesto što unapred odustanu i demotivišu decu i roditelje.
Druga strana medalje
S druge strane, značajan broj učesnika u ovoj debati stao je u odbranu trenera i pravila ponašanja u kolektivu. Zastupnici ovog stava naglašavaju da trener na treningu vodi računa o većem broju dece i da ometanje rada jedne osobe može ugroziti bezbednost i pažnju ostalih.
- Trener radi svoj posao, nije bebisiterka, već trener. Ja se na takve stvari ne ljutim, samo poštujmo pravila i svima će biti super - navela je jedna od učesnica u raspravi.
Neki roditelji su otvoreno podelili sopstvena iskustva kada su njihova deca bila ta koja nisu poštovala instrukcije:
- I moju ćerku su proterali sa džudoa. Stvarno je bila nepodnošljiva, ceo trening je radila kontra... svi levo ona desno... svi pravo ona levo, tako vide i druga deca pa hoće i oni da rade po svom... naročito kad su tako mala deca... A onda taj trener ne može da izađe na kraj sa njima i od treninga nema ništa.
Takođe, postavljeno je i pitanje odgovornosti samih roditelja i toga koliko deca uopšte razumeju svrhu odlaska na treninge:
- Upisujete dete bilo gde samo da bi negde išlo i ne razmišljate o tome da li je dete zainteresovano za tu aktivnost, kako se ponaša, da li ometa drugu decu... Nisu svi za sve.
Da li rano upisujemo decu u obaveze?
Debata je otvorila i dublje, sistemsko pitanje: da li je uzrast od tri do pet godina uopšte adekvatan za organizovane sportske i edukativne obaveze, ili društvo preuranjeno nameće formalne okvire deci?
- Ko li izmisli te školice za taj uzrast! Rano je, sve je rano. Dete u toj dobi treba da se igra, da istražuje svet, da provodi vreme sa roditeljima, bakama, sestrama, braćom... Ne bih ga dala u tim godinicama šanse nema. Sa 6 godina je sasvim korektno da krene u obaveze treninga, škole i ostalog - smatra jedna od majki u grupi.
Sličan stav deli još jedna sugrađanka koja je postavila pitanje smisla ranog treniranja:
- Jeste li pokušali da objasnite zašto je morao da napusti sportić... rad sa decom u sportu nije vreme posvećeno samo jednom detetu, već grupi dece... rad sa decom tog uzrasta zahteva posebnu pažnju, ali i razumevanje roditelja.
Iako su mišljenja podeljena oko toga gde leži granica između trenerske discipline i pedagoške fleksibilnosti, akteri ove debate saglasni su u jednom: komunikacija između roditelja i stručnih lica mora biti na mnogo višem i pažljivijem nivou.
Bilo da je reč o spretnosti deteta ili njegovoj trenutnoj nezrelosti za rad u grupi, način na koji se odluka saopštava i primenjuje ostavlja dugotrajan trag na dečju motivaciju i odnos prema sportu i kolektivu.
Bonus video: