BILA JE I RANJENA
ISPOVEST SRPSKE HEROINE SA KOŠARA Samohrana majka u 35. godini DOBROVOLJNO OTIŠLA DA SE BORI: Sa SUZAMA U OČIMA...
Posle gotovo trideset godina, odlučila je da otvori jednu od najbolnijih etapa svog života i iznese u javnost užase koje novije generacije ne mogu ni naslutiti
Prilike na prsotoru bivše Jugoslavije donele su velike probleme kojima pojedinci nisu uspevali da stanu u kraj. Neki su silom proterani, neki su uzgubili živote, neki porodice, a neki su se, pak, vratili na ono mesto odakle su bili primorani da beže glavom bez obzira.
Bitka na Košarama počela je devetog aprila 1999. godine na prelazu između Socijalističke Republike Jugoslavije i Republike Albanije. Glavni strateški cilj bio je prodrNjeni glavni akteri bili su Vojska Jugoslavije i pripadnici tzv. Oslobodilačke vojske Kosova. Strateški cilj neprijatelja bio je prodiranje na srpsku teritoriju, ali i potpuna destrukcija Vojske Jugoslavije, kao i proterivanje njenog stanovništva.
Jedna od njih je i sagovornica Srbije Danas koja je svoj doprinos dala u boju na Košarama. Posle gotovo trideset godina, odlučila je da otvori jednu od najbolnijih etapa svog života i iznese u javnost užase koje novije generacije ne mogu ni naslutiti.
Rođena je u "sjajno" vreme u srcu Kosova, u Prištini, onda kada su svi Jugosloveni bili braća, a problemi sa kojima se danas srpski narod na Kosovu i Metohiji susreće delovali su gotovo nemoguće.
Sa 35 godina, samohrana majka dvojice nejakih sinova, koja je iza sebe ostavila tešku porodičnu tragediju odlučila je da stane na branik otadžbine i pridruži se vojnicima na Košarama.
Dobrovoljno ste otišli na Košare. Zašto ste doneli tu odluku i šta ste tada znali o onome što vas čeka?
- Otišla sam jer je toliko ljudi koje sam poznavala izgubilo sve što je imalo, od imovine pa do najbližih članova porodice. I sama sam pretrpela veliki gubitak i bila sam spremna da poginem za Kosovo. Dobro sam znala šta me čeka na bojištu. Ne baš sve u suštini, ali znala sam da može da se desi i da se pogine i sve i svašta, počinje priču ova hrabra žena.
Kako je izgledao vaš prvi dolazak na Košare i kako su vas prihavtili saborci s obzirom na to da je retkost da žena na našim prostorima dobrovoljno ode na bojno polje?
- Stvarno su me dočekali kao svoju. Međutim, nije me niko štedeo. Rat je surov, u njemu smo svi ravnopravni i nema podela na muškarce i žene.
Na Košarama, kako navodi, nije bila jedina žena.
- Bila je još jedna žena sa mnom, iz Novog Sada. Pre toga je bila još jedna koja je poginula, iz Topole. Znači, tri žene su bile u toj jedinici.
O kontaktu sa porodicom gotovo da nije bilo reči tokom boravka na položaju.
- Sa porodicom nikakav kontakt nisam imala. Sve vreme dok sam bila tamo nisam imala nikakav kontakt. Čak ni kada sam ranjena, nisu znali šta se dešava. Moj brat je načuo, pa me tražio po bolnicama, da me pronađe, živu ili mrtvu. Tek kasnije, kada se sve završilo i kada smo izašli odozdo, saznao je gde sam, kaže ona.
Na Košarama, naša sagovornica je provela poslednjih dvadeset dana, onih najtežih.
Kakva je bila svakodnevica vojnika na Košarama u tim najtežim danima?
- Sve vreme smo bli u rovovima, niko nije smeo da proviri. Svako od nas dao je doprinos da se zemlja sačuva i da se tim neprijateljima onemogući napredovanje. Mi smo prvo bili dole smešteni u Juniku, možda prva dva ili tri dana. Onda smo otišli gore u rovove i bukvalno sve vreme bili tamo. Tamo smo i doživeli bombardovanje kasetnim bombama.
Strah je, kaže, postojao, ali nije bilo vremena da se o njemu razmišlja.
- Nije bilo svejedno, zato što se pucalo sa svih strana, non-stop. Nije bilo nekog velikog straha, jer je naš položaj bio obezbeđen minskim poljem i nisu mogli da dođu do nas. Ali su stalno pucali granatama i minobacačima.
Zbog opasnosti se vodilo računa o svakom pokretu.
- Cigareta nije smela da se zapali da bi se video žar, jer čim bi neko video svetlost, odmah bi gađali. Tiho se pričalo, nije bilo nikakve buke. Bukvalno se šaputalo noću. A po danu se takođe vodilo računa o svemu, ma o svakom pokretu, dodaje sagovornica.
Jedan od najtežih trenutaka dogodio se tokom bombardovanja.
- Bombardovali su nas ujutru. Ne sećam se koliko je sati bilo. Naleteli su i bačene su kasetne bombe. Baš ispred mog rova pala je jedna. Imala sam takvu sreću da je košuljica bombe ostala cela sa moje strane, a dole je napravljen krater veličine sobe.
Kako kaže, sam trenutak ranjavanja gotovo da nije ni osetila.
- Jedan geler me je pogodio u grudi, ali ga uopšte nisam osetila. Jedino sam osetila kako me je kamen kroz čizmu udario. Tu mi je ostalo otečeno i bilo je crno.
Bombardovanje je trajalo oko pola sata, možda i duže.
- Dok su padale te kasete, padale su i po našem oružju i svuda unaokolo. Sa svih strana je pucalo. Kada se sve smirilo, pogledali smo ko je mogao da pogleda. Bilo je mrtvih i ranjenih, krvi na sve strane.
Iako je bila ranjena, mogla je da se kreće.
- Bila sam pokretna. Nisam želela da mi iko mi posebno pomaže jer je bilo važno spasiti ljude koji su bili u mngoo gorem stanju od mene. Svi smo se skupili u grupu i svi ranjeni koji su mogli da hodaju spustili smo se dole u Junik. Tamo su nas čekali prevoz i sanitetska vozila. Odvezli su nas u bolnicu, doktori su nas pregledali i mene su odmah smestili zbog gelera koji je tu i ostao punih 25 godina.
Među ljudima sa kojima je delila ratne dane posebno joj je ostao u sećanju jedan dobrovoljac.
- Baš mi je ostao u sećanju jedan Mađar, dobrovoljac. Kada smo išli dole sa brda, imao je geler u ustima. Toliko je bio izranjavan po glavi... To mi se stvarno i dan-danas vraća. Ta slika mi je stalno pred očima.
Povratak porodici i život posle rata
Posle povratka kući, kaže, nije imala problem da nastavi život.
- Nije mi bilo teško da nastavim život jer su mi deca bila mala. Vratila sam se normalno porodici i deci. Deca su ostala, a kao majka morala sam da brinem o njima.
Dodaje da je na ratište otišla sa jednom jasnom namerom.
- Ja sam otišla s namerom da poginem jer sam znala surovost rata, ali i neprijatelja sa kojim smo se susreli na bojnom polju. Nisam se nadala da ću preživeti. Posle svega sam morala da nastavim dalje iako te dane veoma jasno pamtim.
Kada bi danas mogla da se vrati pred onu mladu ženu koja je dobrovoljno otišla u rat, njen savet bio bi potpuno drugačiji.
- Rekla bih joj da još jednom razmisli i da ne bi trebalo da ide. Rekla bih joj da ne zna šta je čeka i da neke stvari jednostavno ne možeš da razumeš dok ih ne doživiš. Tada sam mislila da treba da idem, da treba da budem tamo i da dam svoj doprinos. Danas, kada znam šta su rat, rovovi, pucnjava, bombardovanje, ranjeni i mrtvi, rekla bih joj da ostane kod kuće. Nijedan rat nije ono što zamišljaš dok ga gledaš sa strane. Kada dođeš tamo, nema više priče, nema više velikih reči. Samo gledaš da preživiš i da sačuvaš čoveka pored sebe. A posle toga ti ostanu slike i ljudi koje nikada ne zaboraviš. Da mogu da vratim vreme, ne bih joj dozvolila da ode. Ne zato što se danas stidim onoga što sam uradila, već zato što znam koliko je sve to koštalo. Tada sam otišla da pobedim. Danas bih toj istoj ženi rekla: nemoj da ideš, čuvaj sebe i vrati se svojoj deci. Rat nikoga ništa ne pita, a sve ti uzima.
Pravni kompromis ili izbegavanje pravde: Zašto je Hag ignorisao zločine nad Srbima posle 20. juna 1999. godine?
Za kraj, odgovorila je ba pitanje šta za nju znači reč Košare posle toliko vremena. Kakve su vaše emocije kada se setite tog perioda i kada neko spomene Košare?
- Prvo, kad se spomenu Košare, sva se naježim, iskreno. Teško je to.
Ipak, posebno ističe ono što je za nju predstavljala odbrana položaja.
- Sve smo davali od sebe. Oni nisu mogli ništa, dok god smo mi bili gore, da prođu, zauzmu položaj i prođu.
Danas joj je, kako kaže, posebno teško zbog načina na koji je sve završeno.
- Mnogo mi je krivo što je ostavljeno tako. Ali politika, situacija i sve ostalo doveli su do toga da mora da bude ovako.
Na kraju, njena želja ostaje jednostavna:
- Volela bih da se sve to vrati nama, završava sagovornica sa suzama u očima.
Ono što je na Košarama doživela ostalo je deo njenog života i gotovo tri decenije kasnije. Ipak, kada danas govori o odluci da dobrovoljno ode u rat, nema romantizovanja ni velikih reči.
Tada je verovala da ide u pobedu, ne mareći za svoj život. Danas, sa svim iskustvom koje nosi iz rovova, bombardovanja i ranjavanja, istoj toj mladoj ženi rekla bi samo da ostane kod kuće i vrati se svojoj deci. A možda upravo ta rečenica najbolje pokazuje koliko je cena rata mnogo veća od svega što se može ispričati u nekoliko reči.