KO BI REKAO?
Nedelju dana nakon smrti glumca desilo se nešto šokantno: O tome je brujala cela Juga, a pop je morao da...
Upravo su ta surova iskrenost i skromnost učinile njegove kreacije neponovljivim
Sa više od 150 uloga na filmu i televiziji, Pavle Vuisić je postao stub jugoslovenske kinematografije. Likovi poput konduktera Krstića u "Ko to tamo peva", Milutina u "Maratoncima" ili voljenog Jareta u "Kamiondžijama" upisani su u kolektivno sećanje generacija.
Ipak, iza ovog fascinantnog opusa stajao je čovek dubokih suprotnosti, umetnik koji je prezirao slavu i glumu smatrao običnim zanatom, potpuno lišenim iluzija.
Upravo su ta surova iskrenost i skromnost učinile njegove kreacije neponovljivim što je svojevremeno komentarisao i reditelj Živorad Pavlović u razgovoru sa Radetom Šerbedžijom.
"Znaš li zašto je Vuisić najbolji?", pitao je Žika. "Zato što ne glumi. U totalu - običan čovek. U krupnom kadru - svemir. Bez reči, bez pokreta, s pogledom u daljinu koji stane vreme. To je bila njegova umetnost: da ne radi ništa, a da izazove sve."
Vuisić je glumu posmatrao kao posao pun apsurda i licemerja, a dosledan svom preziru prema pompi, na isti način je režirao i sopstveni odlazak.
Kada se razboleo, povukao se u potpunu privatnost uz suprugu Mirjanu. Izričito je zabranio govore i komemoracije.
Nije želeo sažaljenje, ni pompe, te je supruzi rekao: "Nemoj slučajno da mi organizuješ ovo", aludirajući tada na komemoraciju svog kolege Bate Janićijevića.
Njegova sahrana prošla je tiho, bez čitulja, bez prisustva javnosti, bez pompe. Samo Mirjana i sveštenici. Pop nije znao koga sahranjuje. Ljuba Tadić je tek slučajno saznao, danima kasnije.
Njegova Mirjana, koja ga je volela i razumela, ispoštovala je svaku njegovu želju. A zatim, samo sedam dana nakon sahrane otputovala je na more gde je u tišini oplakala njegov odlazak.