detalji lede krv
OVOG KRIMINALCA SA NBGD SE I KEKA PLAŠIO! Bio je najsuroviji Srbin: Na kraju je ubijen na STRAŠAN I SVIREP način!
Znao je da uđe u jedan novobeogradski lokal i, kako govore upućeni u kriminalna dešavanja tog vremena, “na mala vrata” izreketira tada najpoznatije novobeogradske face
Bokser s Novog Beograda Mihajlo Divac bio je jedan od onih likova, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj. Upravo zbog takve naravi, usmrtio ga je hitac u leđa 12. februara 1995.
Svi koji su znali Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su – srčanost.
Dobro obavešteni poznavaoci prilika u novobeogradskom podzemlju svojevremeno su za Kurir ispričali da vođa grupe sa Novog Beograda, Dejan Stojanović Keka, nikada nije krio da mu je upravo Mihajlo Divac idol, a u određenim krugovima je poznato da je od njega preuzeo par bizarnih običaja o kojima, ipak, nije detaljno želeo da govori.
O srčanosti ovog momka govore brojne anegdote poput jedne iz zatvora. Naime kada mu je zatvorski stražar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije hteo da ga pusti ni kad su pendreci ostalih čuvara počeli da pljušte po njemu.
Trenirao je boks i pripadao “ekipi sa Zvezdare” iako je živeo na Novom Beogradu. Za razliku od ostalih iz kriminalnog miljea, Divac nije mnogo voleo da daje intervjue:
“Neću da budem novinska zvezda koja daje zastrašujuće izjave. Kad čitam novine i gledam njihove slike prosto me podilazi jeza”, pričao je.
Znao je da uđe u jedan novobeogradski lokal i, kako govore upućeni u kriminalna dešavanja tog vremena, “na mala vrata” izreketira tada najpoznatije novobeogradske face.
“To je radio tako što bi od svih prisutnih navodno tražio pomoć od po 10-ak hiljada maraka “jer je ostao bez novca”… Svi bi se automatski hvatali za džep i “pomagali” mladom Divcu, jer su znali da u suprotnom mogu da očekuju brutalnu reakciju”, ispričao je dobro obavešten izvor.
Jedan od njegovih drugova ovako je opisao poslove kojima se Divac, on i njihovi prijatelji bave:
– Ne živi se dobro kao nekad, ali je opet neuporedivo bolje od života na koji je prinuđena većina Beograđana. Nije sjajno, ali prolazi. Radimo naplate dugova i neke kombinacije koje, naravno, nisu za priču. Još su tu dobri izlasci, kvalitetna garderoba…
Čuvena je priča o njegovom ranjavanju:
“Reagovao sam kad je on mene pogledao – jebiga – onako provokativno – opisao je taj trenutak Mihajlo Divac u filmu “Vidimo se u čitulji”. Onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak – ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak – i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: “Mali, nabiću ti tu utoku u dupe – razumeš.’ Šta je trebalo? Ovaj me upucao, ova p..ketina, i šta je trebalo da uradim?”
“To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čoveka. Ja veoma držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumem, mnogo se uplašio”, pričao je Divac.
Momak koji je tada pucao u Divca, tada klinac i kriminalac početnik, bio je Luka Bojović. Obračun se dogodio u bašti kafića “Trozubac” u Nušićevoj ulici. Do sukoba je došlo zbog toga što su se mrko pogledali. Bojović se kasnije priključio Arkanovim “tigrovima”, a sve ostalo je već istorija.
Divac je imao dosta realan pogled na svoje zanimanje: život kakav je vodio smatrao je uzbudljivijim od običnog, ali je s godinama, govorio je, pametno razmišljati o budućnosti i osnivanju porodice kad se steknu uslovi, odnosno kad se zaradi dosta novca. Međutim, znao je da izlaska iz sveta podzemlja nema:
“Ja ne verujem u to povlačenje – to je priča za neke nabeđene mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš ovakvim životom, živećeš tako dokle postojiš”.
Poginuo je u obračunu u novobeogradskom hotelu “Putnik” 12. februara 1995. godine. Tu su bili smešteni učesnici bokserskog turnira “Beogradski pobednik” i on je oko osam sati ujutro otišao u hotel da od takmičara Slaviše Popovića uzme fotografiju s posvetom. Napuštajući hotel, zasmetalo mu je kako ga je pogledao bokser Radovan Radusinović. Posle nekoliko razmenjenih reči, potegao je pištolj i u pravcu Radusinovića i njegovog prijatelja ispalio šest hitaca. Zatim je istrčao napolje, dobacivši svojim prijateljima da beže jer je “izranjavao ljude”. Usmrćen je metkom u leđa.
Ostaće upamćen momak kratkog fitilja. Čuvena je priča da je za vreme robijanja u CZ-u većinu vremena proveo u samici jer je voleo da provocira i napada čuvare.Bio je na ratištima od 1991. do 1993. godine, Vukovar i Osmace.
POGLEDAJTE I - NJEGOVO UBISTVO JE POKRENULO KRVAVE 90-e! Zapalio stan taksisti jer mu je SILOVAO DEVOJKU: Izrešetali ga pred ženom
Branislav Matić, osnivač Srpske garde i blizak prijatelj Đorđa Božovića Giške, ubijen je 4. avgusta 1991. godine na Voždovcu.Te večeri, ispred porodične kuće u ulici Milana Raspopovića satima je bio parkiran beli kombi iza kojeg su, prema tadašnjim saznanjima istrage, čekala dvojica maskiranih napadača.
Kada je Matić oko 21.20 stigao kući i parkirao automobil, napadači su izašli iz zaklona i otvorili vatru.
Prema svedočenju njegove supruge Tanje Matić, Branislav je u poslednjem trenutku primetio opasnost i uspeo samo da upozori prisutne.
- Tek što smo izašli iz automobila i krenuli prema kapiji, iza kombija su se pojavila dvojica muškaraca u maskirnim uniformama. U sledećem trenutku začuli su se rafali - ispričala je kasnije ona.
Misterija koja traje decenijama
Na mestu zločina pronađeno je 27 čaura, a napadači su nakon pucnjave pobegli vozilom čiji identitet nikada nije pouzdano utvrđen. Godinama su se pojavljivale različite verzije o automobilu kojim su se udaljili sa mesta ubistva, kao i o oružju korišćenom u napadu.
Posebnu jezu izazvala je činjenica da su pojedini meci završili u sobi u kojoj je spavalo Matićevo dete.
Vest o ubistvu brzo se proširila Beogradom, a od prvog dana pojavile su se brojne teorije o motivima zločina. Jedni su verovali da je reč o mafijaškom obračunu, dok su drugi tvrdili da je ubistvo imalo političku pozadinu zbog Matićevog angažmana u opozicionim krugovima i osnivanja Srpske garde.
Od Amsterdama do politike
Branislav Matić rođen je 1952. godine u Beogradu. Kao mlad je otišao u "beli svet", a kako je njegov život tih godina izgledao nepoznanica je srpskoj javnosti. Priča se da je do prvog kapitala, koji je kasnije mnogostruko uvećao, došao kada je preko veze došao do bonova za benzin, koje je posle po većoj ceni prodavao.
Pričalo se, kada se 1981. vratio u Beograd, da je bio vlasnik jednog od najvećih auto-otpada u Amsterdamu. Taj posao je nastavio i kada se vratio u zemlju. Mada to nikad nije dokazano, čaršijom su se raspredale priče da je u Srbiji bio vlasnik čak 70 auto-otpada, koje je koristio za preprodaju automobila ukradenih u Evropi. Pred zakonom je odgovarao samo za jedno delo - šestomesečnu robiju odležao je jer je zapalio stan taksiste koji je silovao njegovu tadašnju devojku.
Krajem osamdesetih uključio se u politički život. U početku je podržavao politiku Slobodana Miloševića, ali je ubrzo prešao u redove opozicije i postao jedan od finansijera Srpskog pokreta obnove, na čijem čelu je bio Vuk Drašković.
Zajedno sa Giškom 1991. godine osniva Srpsku gardu, dobrovoljačku jedinicu koja je učestvovala u ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije.
Početak krvave ere
Mnogi hroničari beogradskog podzemlja smatraju da je upravo ubistvo Branislava Matića označilo početak krvavog perioda tokom kojeg su u obračunima stradali brojni pripadnici kriminalnog miljea.
U godinama koje su usledile ubijeni su Aleksandar Knežević Knele, Radojica Nikčević, Žorž Stanković, Goran Vuković, Rade Ćaldović, Milan Roganović i brojni drugi akteri beogradskog podzemlja. Većina tih likvidacija ostala je nerazjašnjena.
Meta su kasnije postali i policijski funkcioneri i inspektori koji su radili na rasvetljavanju ovih zločina. Među ubijenima bili su inspektor Dragan Radišić, načelnici Milorad Vlahović i Dragan Simić, kao i general policije Radovan Stojičić Badža.
Reč koja je obeležila devedesete
Nakon ubistva Belog, termin "sačekuša" postao je sastavni deo novinskih izveštaja o kriminalnim obračunima. Ovaj izraz koristio se za likvidacije izvršene iz zasede, kada napadači iznenada otvaraju vatru na žrtvu koja nema mogućnost da se odbrani.
Tri i po decenije kasnije, ubistvo Branislava Matića i dalje ostaje jedna od najvećih nerazjašnjenih misterija srpskog podzemlja, a pitanje ko je naredio i izvršio likvidaciju čoveka čijom je smrću započela krvava era devedesetih i dalje nema zvaničan odgovor.
Bonus video
(Espreso/Kurir/Mediji)