"nisam mogao da verujem..."
ČASLAV ČAK 5 PUTA IŠAO U ALBANIJU DA SE ŽENI, A ONDA UPOZNAO LEONORU! Nije ni SANJAO da će se USUDITI DA OVO URADI!
Porodica nikada nije imala ništa protiv njegove odluke da se oženi Albankom
Mešoviti brakovi na Kosovu nisu nikakva retkost, ali priča Časlava i Leonore Todić iz sela Skulanovo, nedaleko od Lipljana, pokazuje koliko ljubav može da bude jača od svega - od politike, siromaštva i razlika.
Već više od deset godina žive zajedno, imaju dvoje dece i svakodnevno ruše predrasude oko toga ko s kim može.
Njihov dom krase ćerka Lena i sin Ognjen, a iako žive skromno, od minimalca i poljoprivrede, za njih je najvažnije da su složni i da ljubav vlada.
Šest puta do sreće
Da bi pronašao životnu saputnicu, Časlav je čak šest puta putovao u Albaniju. Kaže, ideju mu je dao poznanik, a putovanja nisu bila ni laka ni kratka.
- Dođe, uzme me ovaj iz Prizrena, u Lipljane kolima, pa sa njim za Albaniju. Tamo nas čeka drugi čovek. Sviđa se, ne sviđa se, jedan put, drugi put, treći put… šesti put je bilo sreće. Tu je dao Bog dvoje dece, sina i ćerku - priča Časlav.
Porodica nikada nije imala ništa protiv njegove odluke da se oženi Albankom. Naprotiv.
- U moju odluku niko nije mogao da se meša, ni pokojni roditelji, ni brat. Kada čovek odluči da se oženi, nije bitno koje je žena vere ili nacije. Bitno je da se živi kako treba i da Bog da porod i decu - kaže Časlav.
Danas žive od njegove plate i rada na imanju, jer Leonora ne može da se zaposli.
Srpska snajka bez dokumenata
Kada je Leonora stigla u Skulanovo, nije znala ni reč srpskog jezika. Prvi meseci su joj bili najteži.
- Kada sam se udala nisam znala srpski. Prva tri meseca bilo mi je baš teško, nisam razumela šta me ljudi pitaju. Posle šest meseci već sam dosta razumela, iako ne savršeno - priseća se.
Iako deset godina živi na Kosovu, nikada nije imala sukob sa komšijama niti uvredu zbog toga što je Albanka. Najveći problem i dalje su dokumenta.
Leonora već više od decenije čeka ličnu kartu, zbog čega ne može da radi ni u srpskim ni u kosovskim institucijama. Da bi pomogla porodici, otvorila je krojačku radnju, ali posla skoro i da nema.
- Sa muževljevom platom jedva izlazimo na kraj. 250 evra je malo. Nemam ličnu kartu, ne mogu da radim. Do skoro nisam imala ni zdravstvenu knjižicu, svaki pregled sam morala da platim, tako je bilo i prilikom porođaja - iskrena je Leonora.
Promena vere i privikavanje na običaje
Ipak, kaže, privikla se na sve - običaje, veru, kućne rituale.
- Privikla sam se na običaje, slavim slavu, mesim pogaču i slavski kolač, za Božić idem u crkvu. Promenila sam i veru. To je jedan Bog, nema ih sto. Iako sam bila muslimanka, sve sam prihvatila - kaže Leonora.
Časlav je, priznaje, bio iznenađen njenom odlukom da promeni veru.
- Nisam je terao, nisam ni tražio. To je želela sama. Nisam mogao da verujem da će veru da promeni, ali za sve ostalo sam znao da će prihvatiti - dodaje on.
Deca, skromne želje i selo koje nestaje
Njihova deca, Ognjen i Lena, odrastaju skromno, ali u toploj i srećnoj porodici.
- Želim sveske, olovke i bojice za školu. Imam stari kompjuter koji ne radi dobro, pa bih voleo novi laptop da mogu da igram igrice i učim - kaže devetogodišnji Ognjen.
Sedmogodišnja Lena dodaje: "Ne volim lutke, više volim autiće, ali bih volela i telefon."
Skulanovo je selo koje polako nestaje. Nekada je imalo 84 domaćinstva, danas ih je svega 40, uglavnom starijih. U toj tišini, porodica Todić donosi život i nadu.
Časlavov otac Čedomir kaže da mu nacionalnost snaje nije bitna.
- Što je ona Albanka, pet para ne dam. Neki kažu svaka ti čast, a neke budale kažu uzeo si Albanku. Meni je važno da su složni - kaže Čedomir.
Ljubav jača od granica
Na Kosovu danas postoji više od 100 brakova u kojima su mladoženje Srbi sa Kosova, a žene Albanke iz Albanije. Priča Časlava i Leonore pokazuje da granice postoje samo onda kada ih ljudi naprave. Njihov život nije lak, ali je iskren, skroman i ispunjen ljubavlju koja traje uprkos svemu.
Bonus video: