vernici
Jesenji običaji za vreme "Miholjske zadušnica": Paljenje vatre za duše pokojnika, a evo šta su zapravo "lile"!
Lila je jednostavna buktinja
Dok se priroda u septembru i oktobru povlači u tišinu, u nekim krajevima Srbije još živi sećanje na starinski običaj – paljenje "lila" za Miholjske zadušnice. U pitanju je drevni ritual osvetljavanja puta dušama pokojnika, koji su naši preci praktikovali vekovima, naročito u selima zapadne Srbije.
Šta su zapravo "lile"?
Lila je jednostavna buktinja, napravljena od suve brezove kore, smrekovih grančica i kanapa, koja se pali na veče Miholjskih zadušnica – praznika posvećenog molitvi za mrtve. Paljenje lila predstavljalo je simboličnu svetlost koja vodi duše kroz tamu, štiti dom od zlih sila i obnavlja vezu između živih i mrtvih.
U mnogim selima – naročito u okolini Užica, Ivanjice, Prijepolja i Nove Varoši – ovaj običaj se čuvao sve do polovine 20. veka.
Veče svetlosti i tišine
Na dan Miholjskih zadušnica, deca i mladi bi u sumrak palili lile i nosili ih oko:
kuća
staja
voćnjaka
bunara
raskršća
Verovalo se da se time priziva blagoslov predaka, ali i da se pročišćava prostor za dolazak zime. U nekim selima lile su ostavljane da dogore same, dok su stariji ukućani izgovarali molitve ili tiho "mrmorili" za duše koje više nisu sa njima.
Koren običaja: spoj hrišćanstva i stare vere
Iako su Miholjske zadušnice crkveni praznik, običaj paljenja lila ima dublje, predhrišćanske korene. Svetlost vatre je u staroj slovenskoj tradiciji imala pročišćavajuću i zaštitnu moć. U jesen, kada dani postaju kraći, a noći duže, paljenje lila bilo je ritual protiv tame i zaborava.
Srbi su vekovima zadržali ovaj običaj, uklopivši ga u hrišćansku praksu zadušnica.
Zašto je običaj nestao?
Kao i mnogi drugi jesenji narodni običaji, i paljenje lila je vremenom potisnuto:
modernizacijom sela
migracijom u gradove
brigom o požarima
gubitkom narodnih verovanja
Danas se ponegde simbolično obnavlja, ali često bez prave svesti o njegovoj moći, značenju i lepoti.
Vatra koja spaja svetove
Lile nisu samo plamen – one su jezik tišine i svetlosti. U vremenu kada sve više zaboravljamo stare običaje, važno je podsetiti se da su naši preci znali kako da čuvaju pamćenje, poštovanje i duhovnu povezanost sa onima koji više nisu sa nama.
Zato, ako ove jeseni krenete u neko selo zapadne Srbije, možda vas dočeka miris dima, zvuk tišine i treperava svetlost lila – kao podsetnik da duše predaka nikada nisu daleko.
Bonus video:
(Espreso/Lepote Srbije/Preneo D.M.)