"JASNO JE DA ĆEMO SVI POCRKATI, ALI ĆE MLADIMA AGONIJA JOŠ POTRAJATI" Vedrana Rudan izazvala LAVINU svojom IZJAVOM

Njene su knjige u vrhu čitanosti, slovi za beskompromisnu ličnost čija reč u javnosti snažno odjekuje, Vedrana Rudan ne libi se da govori ono što misli uvek i uprkos svemu...

Razni se komplimenti uz njeno ime neretko mogu čuti, među kojima i da je neodoljivo duhovita.

Nedavno, tačnije par dana oko 25. decembra, boravila je privatno u Beogradu. A u razgovoru za “Blic” govorila je o književnosti, društvenom trenutku, novom ruhu jedne od ranijih knjiga, svom blogu, Novoj godini...

Ako 2023. pogledamo iz ugla književnosti vaš utisak je...? Šta danas književnost znači ili ne znači?

- Književnost je ono što jest svaka umjetnost, kad jest umjetnost, utjeha za one koji ne mogu mijenjati svijet, za one koji su žrtve onih koji ga mijenjaju. Vladarima svijeta ona ne znači ništa osim kad je investicija na kojoj mogu zaraditi.

Uskoro u “Laguni” izlazi novo izdanje vaše knjige “Crnci u Firenci”...

- Trebalo bi u februaru u “Laguni” da izađe novo izdanje knjige “Crnci u Firenci”, koja je prvobitno objavljena pre dvadesetak godina.

Tu se Srbi i Hrvati svađaju i pre rođenja?

- Banalna priča, kapitalizam, nasilje, ljubav, mržnja, Srbi i Hrvati se u ovoj priči svađaju već u majčinoj utrobi. Da objasnim, glavni junaci su fetusi koji nadugačko i naširoko raspravljaju što to znači biti Srbin, a što Hrvat, hoće li preživjeti ili će abortus skratiti njihove muke... Ukratko, topla, optimistična, vesela, krasna priča kakve su i inače priče koje ja pišem. Čini mi se da se neki od junaka vjenčaju na kraju, ali nisam sigurna.

Došli ste u u Beograd na katolički Božić. Otkud to?

- Nisam vjernica, pa ne bih stavila naglasak na činjenicu da sam došla na „katolički Božić“ već na „privatno“. U Beograd najčešće dolazim promovirati svoje knjige, pa mi ostane malo ili nimalo vremena da pogledam neku izložbu, kazališnu predstavu, osjetim ritam velegrada. Ne volim mrtvilo i uvijek me raduje kad u bilo koje doba noći vidim ljude na beogradskim ulicama. Doduše, ovih dana su posebne gužve (smeh).

Ipak, nije li Božić praznik kad se okuplja porodica i slavi u miru i veselju?

- Svaka čast svakom katoliku na ovome svijetu koji će u miru i veselju gutajući francusku salatu slaviti “mir i dobro” dok im se na ekranima budu vrtjeli leševi mrtve palestinske djece, a Natanjahu režao kako ovaj put „idu do kraja“. Naravno, kao i svi i ja se ograđujem od zločina koji je počinio Hamas. Doduše... Znamo da su Amerika i Izrael jedne od najvećih svjetskih vojnih sila pa mi nikako nije jasno kako se moglo dogoditi da jedan Hamas učini takav zločin i „iznenadi“ Izrael i Ameriku. U ovoj je priči pravo pitanje tko im je iznutra otvorio vrata. Prati trag novca pa ćeš otkriti uzrok frke, stara je poslovica. Prati posljedice pa ćeš otkriti motiv. Nije se prvi put u povijesti dogodilo da je „sitnica“, naravno da ne mislim da su mrtva izraelska djeca „sitnica“, zapalila svijet. Sjetimo se Gavrila Principa zbog koga je, je li, počeo Prvi svjetski rat. Hamasov zločin Izraelu je bio povod za palestinsko konačno rješenje. Ovo što Izrael radi Gazi je potpuno isto što je Hitler radio Židovima. „Civilizirani“ svijet šuti. Evropa gleda mrtva hladna onako kako je gledala Hitlera i kako je gledala Ameriku kad je taracala Hirošimu i Nagasaki. Godinama se ne slažem sa fašističkom politikom države Izrael, ovo što se događa potvrđuje da sam davno bila u pravu. Ana Frank bi Evropljanima zbog njemačkog nacizma i Holokausta trebala biti trajno u srcu, desetine hiljada mrtvih palestinskih Ani Frank trebali bismo doživljavati kao otrovni otpad. Neka američki i izraelski Hitleri to sra*e prodaju nekom drugom.

- Očaj. Beznađe. Nevjerica da će biti bolje. Spoznaja da ljudi kao bića jesu zaista ono što čine. Čisto zlo. Nema mjesta na Kugli gdje se ne vode krvavi ratovi. Nama Evropljanima je to posebno postalo jasno kad je buknuo rat u Ukrajini. S ratom je do nas, ma koliko svi mediji šute o tome u Evropu stigla jeziva bijeda. Normalan građanin danas ne može pokriti troškove bijednog života. O kupnji stana ili plaćanja najma da se ne govori. Mladi bježe u drogu i zločin, stari se gladni tresu u nekom ledenom kutu kućerka koji su stekli u boljim vremenima. Bogati iz sekunde u sekundu postaju sve bogatiji. Priroda nam klimatskim promjenama vraća udarce koje joj zadajemo otkako nas ima. Jasno je da ćemo svi pocrkati, ali će mladima agonija još potrajati. Mi starci imamo sreće što silazimo s vrtuljka strave i užasa.

Na vašem vrlo čitanom blogu (rudan.info) objavili ste kolumnu „Vrištim dakle postojim“ u kojoj kažete da gledate oko sebe život mladih žena i muškaraca koje “ubija rad na određeno vrijeme, prostakluk šefica i šefova, najmovi i krediti ih dave a oni moraju prolaziti goli kroz goli život”, da “u kapitalizmu najgori kriminalci imaju pravo na milost, a običan čovjek ima pravo samo na smrt bez milosti” te da nam je svima jedino preostalo da vrištimo... U čemu je ključni problem?

- U raspodjeli snaga. Moderni kapitalizam je gori od robovlasničkog sistema jer su robovi danas jeftini, nekad nisu bili, a robovlasnik zbog toga prema njima ne osjeća nikakvu odgovornost. Kad u nekom od trgovačkih lanaca kupite haljinu za deset eura ne očekujete od nje da traje deset godina. Nakon dva pranja bacite je u smeće. Ljudi modernog doba, oni koji okolo voze hranu, informatičari, da, informatičari, i oni su bijedno plaćeni a traju jako kratko, učitelji, tete u vrtiću, profesori koji nisu korumpirani, radnici u tvornicama, djeca koja rade... Nitko od njih nema vremena da bi analizirao činjenicu da mora raditi tri posla ako želi preživjeti. Oni kojima to i dopire do mozga ne mogu promijeniti ništa. Ako znamo, a znamo, da nekolicina ljudi, poznata su njihova imena, zaista vlada svijetom, države su odavno postale servisi korporacija, čemu se može nadati, o čemu može sanjati mlad čovjek? Jadna naša djeca ma gdje bila.

Šta očekujete i priželjkujete u 2024?

- Isto što i svaka glupa mis svijeta. Mir u svijetu. A dobit ćemo... Ja ne, ali ona sigurno.

Bonus video:

(Espreso/Blic/Tatjana Nježić/prenela:B.S)